Razgovarao: Stjepko Gambiroža
Ivan Pal jedan je od veterana podravske političke scene. Dugogodišnji nastavnik tjelesnog odgoja, potom i ravnatelj koprivničke Obrtničke škole pa zamjenik župana u dva mandata. U tri mandata bio je Pal i predsjednik koprivničkog gradskog vijeća, bio je uspješan rukometni trener, a iako je danas umirovljenik, i dalje je politički itekako aktivan i to kao predsjednik Županijske skupštine.
PL: Koji je uopće posao predsjednika Županijske skupštine? Ima li on neke posebne ovlasti ili je to više onako proceduralna dužnost?
– Objektivno, predsjednik ima proceduralne obveze. Skupština ima svoju zakonsku ulogu, mi smo predstavničko tijelo i donosimo ključne akte. Englezi su to dobro u svom parlamentu nazvali „Speaker“, odnosno onaj koji govori. No, moja ruka vrijedi jednako kao i svaka druga i tako se držim. Prvenstveno je to časna uloga i tako je doživljavam i trudim se na takav je način i obnašati.
PL: U Županijsku skupštinu ste kao član HSS-a ušli na zajedničkoj listi sa SDP-om. Vaša stranka ima novog predsjednika Darka Vuletića koji je u Hrvatski sabor ušao umjesto Kreše Beljaka i odmah prešao na stranu HDZ-a. Kako gledate na to?
– Svako rukovodstvo stranke s novim timom ima pravo odrediti smjer kretanja stranke. Darko Vuletić je to i učinio. Reći ću ovako, HSS je uvijek kroz povijest imao lijevo i desno krilo. Tako da neki elementi desne struje mogu prevladati, kao što mogu i neki elementi lijeve struje iako bismo mogli razgovarati što je desno, a što lijevo. Rekao bih da je HSS socijalno uvijek bio lijevo, a nacionalno prilično desno, što je u redu. Ta je odluka legitimna, ali ja osobno nisam sretan zbog toga. Nismo bili na listi s HDZ-om i vidite kako se to u medijima tretira, kao pretrčavanje i to će sigurno sada biti problem za stranku.
PL: Postoje li neke najave da će sada svi HSS-ovci po terenu morati podržavati HDZ?
– Ne. Imamo lokalnu autonomiju i nešto takvo je nemoguće provesti. HSS je na lokalnoj razini uvijek sam birao svoje smjerove. U stranci sam 27 godina i uvijek je tako bilo. Druga je priča što je situacija sada komplicirana jer partneri s kojima smo dugo u suradničkom odnosu mogu izraziti neku sumnju. I to meni predstavlja problem, ne zato što je netko izrazio sumnju u mene, nego bi sada naprosto trebali promijeniti način ponašanja. Meni je to teško i nisam spreman na to i vidjet ćemo znači li to moj odlazak iz stranke ili potpuno pasiviziranje u stranci. To moram još razriješiti s predsjednikom gradske organizacije koji je trenutačno na liječenju, no napravit ćemo to na vrijeme.
PL: Dakle, još niste „na čisto“ ostajete li u stranci ili ne?
– Znam kako će izgledati moj način funkcioniranja i dalje. I u Koprivnici i sada u Koprivničko–križevačkoj županiji mi smo bili junior partner SDP-u i mislim da smo napravili ozbiljan posao. Prvenstveno gledam sad tu Koprivnicu jer to sada s gradonačelnikom Mišelom Jakšićem traje više od osam godina, a ta lokalna politika je svoju potvrdu dobila i na zadnjim izborima. I ja to ne mislim mijenjati.
PL: Mislite li da je moralno da netko uđe u Hrvatski sabor na listi jedne stranke, a onda u jednom trenutku prijeđe na drugu stranu? Je li to i neka vrsta prijevare birača?
– To sigurno nije pametno, no tko sam ja da nekome držim moralne prodike. No, takvih smo situacija i prije imali u HSS-u. Ja to ne bih nikada napravio, ali mogu razumjeti promjenu smjera. Prema našim zakonima, mandat u Hrvatskom saboru pripada osobi koja ga je osvojila. No, problem je što gospodin Vuletić taj mandat uopće i nije osvojio, već je u Sabor izabran Krešo Beljak i to s najvećim brojem preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. Mislim da je njegovo ime zaokružilo oko osam tisuća ljudi, a ti ljudi sigurno nisu glasali za politički smjer na koji se odlučio novi predsjednik stranke.
PL: Mislite li da bi trebalo mijenjati model, na način da mandat pripada stranci, a ne pojedincu koji je izabran u Hrvatski sabor?
– To što se radi je legalno, no pitanje je koliko je legitimno. Mislim da bi bilo dobro promijeniti model tako da mandat pripada stranci. Kada bi se recimo onemogućile prijeizborne koalicije, onda bi stvari malo drugačije funkcionirale i tada bi stranka poput HSS-a bila u ozbiljnim problemima.
PL: Da, pitanje je bi li uopće itko iz HSS-a ušao u Sabor, jer prema anketama, stranka je na oko jedan posto podrške.
– Sve ankete rade se na nacionalnoj razini pa to i nije pravi pokazatelj jer u nekim izbornim jedinicama stojimo bolje, ali generalno bi to bio velik problem za našu stranku.
PL: Gdje su ona vremena devedesetih, kada je HSS imao desetak posto podrške hrvatskih birača?
– Naša stranka je devastirana i mislim da nismo na vrijeme mijenjali naše politike i nismo se okrenuli modernom čovjeku i modernom životu. Svaka stranka u svom programu ima poljoprivredu, no danas malo ljudi živi na selu i vi ne možete politički projekt gurati oslanjajući se samo na selo. Pitanje za moje HSS-ovce, ali i za mene je gdje su nam radnici, penzioneri, ljudi koji rade za plaću i ne žive od kapitala, nismo okrenuti njima.
PL: Kako uopće gledate na tu današnju političku scenu i duh, ne samo kod nas, nego i na zapadu? Nekoć su radnici i seljaci uglavnom bili biračka baza ljevice ili lijevog centra, a danas dobar dio tih glasova „grabi“ populistička desnica.
– Teško mi je to protumačiti. Očito je da taj radnik živi lošije nego inače i zato krivi neke elite, državne politike koje su omogućile ulazak migranata. No, mi danas teško možemo funkcionirati bez migranata. Uvijek volim gledati primjer skandinavskih zemalja jer njihovi sustavi su za mene idealni. I tamo su ojačale te desne ili bolje rečeno populističke opcije, ali opet je ostala i socijalna država.
PL: A što mislite o domaćoj desnici?
– Mislim da mi u Hrvatskoj i nemamo pravu desnicu jer ovo što se nama prodaje pod desnicu dijelom su ljudi na rubu zakona ili su zakoračili u bezakonje.
PL: Je li Hrvatska seljačka stranka originalno više lijeva ili desna stranka?
– Mi smo stranka centra i tu nekad imamo malo problema jer smo u nekim situacijama bili čvršće vezani za ljevicu, a nekad za desnicu, barem kada je riječ o onom tradicionalnom pogledu na lijevo i desno. Pogotovo jer danas više nema one standardne ljevice i desnice, a HSS je uvijek bio socijalno lijevo i nacionalno desno uvjetno rečeno. Onaj koji je pročitao status HSS-a zna da među prvim točkama piše da je vjera privatna stvar svake osobe, a ne stranke.
PL: Zanimljivo je kako danas i ljevica i desnica pokušavaju svojatati Stjepana Radića.
– U njegovo vrijeme bile su posve drukčije političke okolnosti i kontekst, no Radićeve društvene i socijalne politike su apsolutno univerzalne pa zato i ne čudi da sve današnje stranke temelj imaju na njegovom učenju. No, problem je što si izaberu onaj dio koji im odgovara, a danas možemo čuti i da se na Radića pozivaju oni koji su uz elite i moćnike, a znamo da se on borio protiv tih interesa i uvijek je bio za zaštitu malog, običnog čovjeka. Takvi i ne znaju nauk braće Radić i zloupotrebljavaju njihovu politiku i povijest, a to je ružno, opet na onom populističkom valu.
PL: Postoji li uopće danas stranka kojoj je u središtu pažnje taj običan, mali čovjek?
– Svi se pozivaju na malog čovjeka, no nikome do kraja on nije u prvom planu. Više puta razgovarao sam sa članovima i svoje stranke, ali i ostalih stranaka pa ih pitam isto to pitanje. Svi govore da nismo dovoljno okrenuti malom čovjeku, no to je uglavnom deklarativno, ali same politike koje se provode nisu takve.
PL: Mislite li da se politika danas u Hrvatskoj „odnarodila“ odnosno odvojila od ljudi i da su političari postali neka vrsta elite?
– Apsolutno! Sustav je takav da političarima omogućava da svoju političku dužnost profesionalno obavljaju godinama i godinama i to za odlične materijalne uvjete. I toga se svi drže kao pijani plota i više uopće ne žive s ljudima. Kada promatrate političare koji su na javnoj sceni duže vrijeme, točno možete vidjeti njihovu promjenu iz dobrog u loše, pogotovo što duže traju.
PL: Bi li onda trebalo ograničiti broj mandata koje netko može biti premijer, župan, gradonačelnik?
– Opet se vraćam na Skandinaviju koja je po meni ideal demokracije gdje su lokalni dužnosnici ograničeni na dva mandata. Istina, oni su nešto duži nego u Hrvatskoj, a mislim da bi optimalno kod nas bilo dva mandata po pet godina. Ako u deset godina ne napraviš ozbiljan posao, onda nemaš tu kaj raditi u trećem mandatu. Također, mislim da bi bilo zdravo za hrvatsko društvo ograničiti i mandate u Hrvatskom saboru. Recimo na maksimalno tri mandata. To je 12 godina i sasvim dovoljno da se nešto napravi jer ako predsjednik države može biti dva mandata po pet godina, onda bi i svim drugima to trebalo biti dosta.
PL: I što onda? Povratak političara u realni život? To baš i nije film koji često imamo priliku gledati.
– Istina, to je prava rijetkost. Najgore od svega je što ljudi nakon toliko godina u politici izgube stručne kompetencije. To najbolje potvrđuje moj primjer. U školi sam radio 28 godina, od toga sam 18 godina bio ravnatelj. Potom sam na dva mandata otišao za zamjenika župana i nakon toga sam imao 61 godinu i više se nisam želio baviti profesionalno politikom. Mogao sam se vratiti u školu, ne na mjesto ravnatelja, nego u svoju struku jer sam profesor tjelesnog odgoja, no smatrao sam da sam postao apsolutno nestručan da se vratim na nastavu. Bile su neke opcije da se vratim i na ravnateljsku poziciju, no to bi bilo još gore jer se u osam godina toliko toga promijenilo. Nisam se usudio to napraviti jer nisam vjerovao da taj posao više mogu stručno raditi i odlučio sam otići u mirovinu.
PL: Hrvatsko selo nalazi se u nazivu vaše stranke, kako uopće gledate na situaciju na hrvatskom selu, poljoprivredi?
– Ništa ne proizvodimo dovoljno. Toliko milijardi ušlo je u hrvatsko selo, a mi proizvodimo manje nego prije nego što smo ušli u Europsku uniju. Dalmaciji je dragi Bog dao sunce, ljepotu i more, a Slavonija ima zemlju. Zašto se ta zemlja ne bi dala u koncesiju malom čovjeku, naravno pod uvjetom da je se doista obrađuje. Danas se isplaćuju poticaji na zemlju na kojoj se uopće ne radi. S druge strane, mislim da je sjajno što je Podravka napravila za poljoprivredu u Hrvatskoj. No, problem je što danas imamo puno neobrađene zemlje jer ne možemo naći model kako je dati na obrađivanje malom čovjeku, a istovremeno se država nije postavila kako bi osigurala otkup onoga što se proizvede. Svi oni bačeni su na tržište, no ti ljudi su proizvođači, a ne trgovci. Kao sve će regulirati tržišna ekonomija, a vidjeli smo što se dogodilo kad je nastupila COVID kriza.
PL: Ispada onda da je poljoprivredni sustav bio uređeniji u onom bivšem sustavu nego što je danas? Mislite li da je bila pogreška što se s promjenom sustava odlučilo jednostavno izbrisati i uništiti i ono što je nekoć dobro funkcioniralo?
– Postoje egzaktni podaci koliko se hektara zemlje obrađivalo krajem osamdesetih, a koliko danas i kolika je bila proizvodnja. Ja sam čitav život tu u Podravini i sjećam se svih tih brojnih velikih kombinata, a mnogi od njih su privatizirani i nisu preživjeli. Mali proizvođač je danas u najvećem problemu, a to je tragedija. Svake godine vidimo da neki proizvođač mora zaorati paprike, lubenice i što već jer nema kome to prodati. Kod nas je tržišno gospodarstvo vrhovni bog da tako kažem, a država se nije potrudila osigurati da mali proizvođači mogu funkcionirati. Uređeno gospodarstvo po mom mišljenju ipak mora imati nekih socijalnih elemenata i ne može se sve prepustiti isključivo tržištu. Dokaz je situacija za vrijeme pandemije, kada su najjača poduzeća bila u ozbiljnim problemima i država je morala regulirati neke strane. I ti najveći tržišni favoriti tražili su pomoć države za plaće svojih djelatnika, tada. Halo, o čemu se tu radi? Znači, dok ti paše onda je državna intervencija OK, a dok ti država intervenira u litru benzina, to onda nije OK.
FOTO Nikola Wolf
