Potresno pismo stiglo je danas u redakciju Podravskog lista. Anonimno, bez adrese pošiljatelja, pod naslovom “Moje vrijeme”. Rukom ispisana slova, na malenom papiru, poput onih, otrgnutih iz rokovnika, doista su nas ganula i odlučili smo tekst prenijeti u cijelosti…
“Imam 75 godina. Majka sam kćeri i sina. Djeca su mi bila sve na svijetu i za sve što su trebali bila sam tu za njih. Baka sam četvero unučadi. Moje zvijezdice kojima sam pisala pjesmice. Svaki njihov rođendan, svaku njihovu šalu sam opisala. Moja djeca su odlučila da neće brinuti o meni. Puno je ružnih riječi upućeno meni i mojoj porodici. Od moje porodice su dobivali sve što su tražili. Ne viđam unuke. Pozvala sam ih da mi objasne zašto, ali nisu odgovarali. Praunuke nisam vidjela skoro tri godine. Moji unuci su imali prabaku (moju mamu), koja ih je voljela i pomagala. Okrutno i stresno da se ne viđaju praunuci i prabaka. Za njih i mene. Od svoje djece nisam tražila ništa, niti sam im nešto dužna. Sve ovo mogu i dokazati. Molim vas ovo objavite. Možda se djeca sjete roditelja, a unuci baka i djedova. Puno hvala”
FOTO ilustracija
