piše: Stjepko Gambiroža
Kućni savjet me proganja, svi me mrze iz dna duše. Kažu, dosta im je deranja i zidova, da se ruše. Govori u jednoj strofi pjesme s početka osamdesetih „Rock’n’roll za kućni savjet“ beogradski rock bend Riblja čorba, a pokazuje to da pokušaji reguliranja prava stanara u zajedničkim zgradama i nisu od jučer ili danas. I da kućepazitelji, predsjednici kućnih savjeta, predstavnici stanara ili kako se već zovu ti kojima je dan zadatak brige o višestambenim zgradama odvajkada muku muče s onim nestašnijima, nazovimo ih tako. Jer stambene zgrade, pogotovo one velike, su gotovo poput svijeta u malome. U njima obično stanuju i stari i mladi, umirovljenici i radnici, studenti i učenici. Oni siromašni i oni nešto bogatiji ili bolje rečeno neke u najboljem slučaju srednje ili više srednje klase jer oni najbolje situirani obično ipak žive u kućama ili imaju penthouse na vrhovima istih tih zgrada. I teško je pomiriti životne navike starijih i mlađih, oni koji preferiraju mir i tišinu s onima koji bi se ipak malo zabavili.
Imam tu sreću ili nesreću da čitavog života živim upravo u stanovima koje preferiram jer ne moram kositi travu, farbati ogradu, piliti nekakvo granje, grabljati lišće, bacati betonsku deku, asfaltirati kolni prilaz, čistiti žlijeb od lišća ili što bih već sve morao da živim u kući. Naravno da je bilo životnih faza kada sam spadao u kategoriju onih zbog kojih su susjedi vjerojatno gubili živce jer kad imaš 20 ili 25 godina, ponekad i šest ujutro, kada se zatvaraju sva mjesta za noćne izlaske, nije dovoljno pa su se popularni „afteri“ nastavljali i u stanovima. Ponekad i cijeli sljedeći dan. Zbog toga možda i nisam posebno osjetljiv ako i sada iz nekog od susjednih stanova u neko neprikladno vrijeme čujem muziku (iako je to, nažalost, sve rjeđe rock’n’roll) jer se sjetim da sam i sam znao biti ponekad takav. No, ono što nikada neću shvatiti je nešto drugo. Imao sam tako jedno vrijeme jednog susjeda koji je praktički svako večer u jednom od susjednih stanova palio bušilicu, CNC stroj, brusilicu, ubodnu pilu, štemalicu ili kako se već naziva taj radni stroj. Gotovo svake večeri negdje oko 22 sata redovito se palio jedan takav stroj i trajalo je to neko vrijeme. Zvučalo je to gotovo kao da netko u stanu ima zubarsku ordinaciju pa u fušu u tim kasnim satima nekome brusi zube, a trajalo je to mjesecima, možda i duže.
I dok mogu razumjeti da se netko jednu noć malo zaigra pa u svom stanu okupi društvo koje će u jednom trenutku možda malo i ponijeti pa će zapjevati, to brušenje, bušenje, štemanje ili što se već događa, e to mi je nemoguće shvatiti. Kakav je to mozak kojem padne napamet u te kasnonoćne sate na taj način stvarati buku, to je već za ozbiljno psihijatrijsko promatranje. Zanimljivost je i da nikada nisam uspio otkriti tko je taj susjed – noćni majstor kojeg su susjedi htjeli tući, ne zbog glasnog rock’n’rolla, već zbog glasne hiltijevke ili glodalice kojom je konstantno terorizirao cijelo susjedstvo.
Ti teški trenuci bili su možda i jedino razdoblje u kojem sam pomišljao kako bi bilo bolje živjeti u kući jer znaš tada dobro tko su ti susjedi i što od njih možeš očekivati. To nepoznavanje dobrih dijela susjedstva također je jedan od fenomena današnjeg života u stanovima. Možda i zbog toga što se dio stanova koristi za iznajmljivanje pa svako malo u hodniku čovjek vidi neku novu facu, a možda i zato što ljudi danas stanove u kojima žive vide kao neke oaze mira i privatnosti. I ne trude se mnogi uopće ni upoznati prve susjede pa ni saznati tko su ti ljudi od kojih ih dijeli tek jedan zid, a u ponekim zgradama taj zid djeluje tako tanko da čovjek ima osjećaj da bi ga lakoćom mogao probiti ne pretjerano snažnim direktom ili aperkatom.
I premda svaka zgrada već ima kućni red kojeg bi se u pravilu trebali držati svi koji u njoj žive, sada će se život u zgradama dodatno regulirati i novim pravilnikom. Hoće li to zaustaviti i one koji za susjede uopće ne mare pa muziku puštaju još jače ili još gore motorku ili asfaltnu bazu koju su napravili u stanu, vidjet ćemo vrlo brzo.
