„Istok ili zapad, doma je najljepše“, kazala je Barbara Čolig, 87-godišnjakinja koja je veći dio života provela između država, granica i kontinenata. Danas živi sama u sobi Doma za starije i nemoćne osobe Koprivnica, karta, čita, piše pjesme, hekla prsluke za druge i druži se.
– Savršeno mi je u domu, ovo je najljepše razdoblje mog života – istaknula je Barbara koja je u koprivničkom Domu 24 godine, najdulje od svih njegovih korisnika, a do pravog osjećaja doma, pripadanja i danas mirne svakodnevice bio je trnovit put života ispunjenog odlascima, novim počecima, izbjeglištvom i zatvorom. U Dom je stigla u svibnju 2002. godine kao 63-godišnjakinja, zajedno sa suprugom i svekrvom. Rođena je u Novigradu Podravskom, život ju je odveo u Australiju iz koje se 1994. godine vratila u rodno mjesto, kupili su zemlju i sagradili kuću u koju su 1995. godine uselili. No, mama je umrla godinu dana kasnije, svekrva joj je tada imala 90 godina, a muž je bio bolestan te je nakon tri premosnice i problema sa srcem doživio i moždani udar. Odluka je bila da se proda kuća i 2002. njih troje stiglo je u Dom.
– Prihvatili su me kao da sam njihova – rekla je Barbara koja je 60-ih godina, sljedeći supruga, otišla u izbjeglištvo i bio je to prvi u nizu odlazaka koji su obilježili njezin život. U prvom pokušaju nisu uspjeli i završili su u zatvoru u Petrinjskoj u Zagrebu, izgubili su posao i nisu imali od čega živjeti.
Sina je rodila u izbjegličkom kampu
– Bila sam mlada, rođaci su mi rekli da će nas sigurno pustiti preko granice ako imamo dijete i da bismo tada mogli imati normalan život. Nagovorila sam supruga, ostala trudna, on je otišao i prešao u izbjeglički kamp u Trstu, a ja sam ostala kod svekrve u Zagrebu. Muž mi je ugovorio prijevoz iz Zagreba do granice, granicu sam prešla sama, završila u izbjegličkom kampu u Trstu i tu sam rodila sina – objasnila je Barbara koja je nakon ovih teških trenutaka napokon izgradila svoj dom u Australiji. No, 1972. godine pristala je na odluku zbog koje se preispitivala cijeli svoj život. Ispričala je da je njen suprug u vrijeme Hrvatskog proljeća bio povezan s Bugojanskom skupinom i akcijom koja je za cilj imala rušenje tadašnjeg jugoslavenskog režima. Ispričala nam je da je bio povezan s devetnaestoricom Hrvatskog revolucionarnog bratstva koji su 1972. organizirali oružani upad u tadašnju SFR Jugoslaviju.
S djetetom na ulici, muž u zatvoru
– Oni su bili uvjereni da će uspjeti, prodali smo svoj dom u Australiji i vratili se u tadašnju Jugoslaviju. Pristala sam na to i to mi je velika greška. Hrvatsko proljeće i sve oko njega išlo je kako je išlo, moj suprug završio je u Zenici u zatvoru, a ja s 12-godišnjim djetetom na ulici, on je trebao ići u peti razred, bila sam kod svekrve u Zagrebu, sve mi je bilo oduzeto, nisam imala posao, papire ni financije, dosta vremena nisam znala je li suprug živ ili nije. U Zagrebu sam na crno kod jedne obitelji čuvala dijete, a zatim sam u restoranu prala suđe – pojasnila je. Sin joj je završio osmi razred u Zagrebu, pokušala je s njim u Njemačku, imala dogovoren posao, no nije imala papire i nije mogla dobiti boravište. Situacija se smirila tek kad je završio suprugov sudski proces, vratili su se u Australiju i tamo ispočetka gradili svoj dom. No, suprug je 1993. godine proučavao kakva je situacija u Hrvatskoj, svidjelo mu se i opet je pala odluka da sve u Australiji prodaju i dođu u Novigrad Podravski. Sin je ostao u Australiji, oženio se, dobio dvoje djece, brak nije štimao, kaže Barbara, pa su se i razveli. Ona je ispočetka gradila svoj dom u svom rodnom mjestu, no ubrzo su uslijedile bolesti i gubici i preselila se u koprivnički Dom za starije. Nakon što joj je umro suprug, 1998. godine odlučila je posjetiti sina u Australiji. Kazala je kako je njihov odnos malo zahladio, jer mu je savjetovala da nakon teške rastave ipak ostane u blizini svoje djece i tu su se nekako malo razišli u mišljenjima.
Novigradski ‘čkomi’
– Molila sam ga da mi oprosti što je imao tako teško djetinjstvo. Kao mati ja nisam trebala pristati na suprugovu odluku da 1972. proda naš dom u Australiji. Ja sam bila supruga „terorista“, ali on je bio sin „terorista“, a znate kak’ su djeca zla. Što je dijete pretrpjelo. A njegove riječi bile su: „Mama napravila si ono što si mogla i znala“. Nedostajalo mi je „moje ja“ – pojasnila je Barbara dodavši kako je odgajana da na sve kaže da, da ne proturječi suprugu i da „čkomi“.
– Taj novigradski „čkomi“ pratil me cijeli život. Žena treba reći svoje mišljenje, svoje stajalište, treba se založiti za sebe, a mladi trebaju stvoriti svoj dom, roditelji ih trebaju učiti da staju na noge od rane mladosti – naglasila je Barbara koju danas veseli sve ovo što ima; svoje ja, prijatelje, kartanje uz kavu i malo rakije, razgovore s prijateljicama, pisanje poezije, heklanje, svog sina i unuke koji ju posjećuju i, ono najvažnije, napokon ima svoj dom i svoj mir.
FOTO/VIDEO Nikola Wolf
