piše: Matija Dolenec
Došel je prosinac, za neke najbolji, a za neke najgori mjesec u godini. I ne, nije ovo još jedna priča o onima koji slave Božić, a zapravo se vesele blještavilu šoping centra i o onima koji to blještavilo preziru i zapru se u ribičku bajtu da prežive razdoblje godine koje je puno silnog radovanja i lažnih obiteljskih okupljanja, da prežive epidemiju automobila njemačkih tablica na našim cestama. Sve je to već davno ispripovedano, već davno smo se mi koji mislimo da smo manje licemjerni od drugih ogradili od malograđanskog pakla ispunjenog pečenim patkama, francuskim salama i velikim crnogoričnim izraslinama koje sasvim nepraktično uvlačimo u svoje kuće. Inače, samo da smo si jasni, više nikom na svetu nije zadovoljstvo kititi bora.
Današnja deca svo blještavilo sveta moru najti na mobitelima, tabletima i sličnim napravama. Ni one svetleče i radikalno krhke i kićaste kuglice im baš više ništ ne predstavljaju. Tom se čude stari dedeki i babe. Ti živući relikti onda navek kmeče „kak je to prije bilo“, da je Božić bil dok su se deca igrala na slami, a vani je fijukal sever z snegom, dok su makovnjača i orehnjača na božićno jutro bili vrhunac putenog uživanja i dok je čast bila deti zvezdu na bor i da su se deca svadila kome bu pripal taj završni čin, koji je označaval granicu svetog i profanog. Da se malo prisjetimo kak na Božić gleda Štefina, koji je pak popizdel dok je išel v Čakovec i stal v Kotoribi pri pajdašu kojeg neje dogo videl i dok je videl da se po gradu namećo lampice koje bodo kakti osvetlivale grad za božićno vreme.
– Oni nas jebo, velim ti ja… Prvo grobi trebajo svetleti kak božićna drvca, onda treba celi grad svetleti, a mi bi pak trebali iti v dućane, biti lažno veseli i nositi crvene veste. Za dućane nemam nofce, veseli sem samo na ribičiji, v vesti mi je vroće, a crveno bojo ne volim. Isto tak, još jempot dok vidim onoga staroga američko-finskoga crvenoga pedofila kak čez dimnjak ide k mali deci i onda ih mami z koka-kolom, pucal bom! A ne, ovo nije priča o tom kak ribiči ne vole takve trenutke površnog obilježavanja navodno svetih stvari jer su shvatili licemjernost trenutka, lažnu nadu ugodnog osjećaja smislenosti i zajedništva. Ne, ne, ovo je priča o siječnju, kad je isto tak zima, ali nas ne grije ljubav naših prijatelja niti nam dolaze poruke univerzalne ljubavi. U siječnju Komunalac pokupi igličastu hortikulturu koja se na sasvim neprimjeren način odbaci iz topline doma da bi postala kompost ili drvna sječka. E da, siječanj je moj mjesec. Zima je tek počela, ne treba se ništ posebno delati, dani su kratki, idealni za besposličarenje, a nisi obavezan biti uljudan i nasmiješen, jer čak i mi, koji se predstavljaju kao vrhunski skeptici, pokleknemo pod pritiskom i čak i mi nosimo božićne čarape, poljupcima pozdravljamo osobe koje ne bi ni z petmetrenim kolcom dirali, jer čak i mi, koji se pravimo da smo skužili podvalu, da smo stali na rep svirepoj beštiji zvanoj licemjerje, u prosincu imamo mnogo lijepih želja emitiranih na širokom valu privremeno pronađene ljudskosti.
No siječanj je druga priča. V ribičke bajte se more normalno ponašati, opet se moremo svaditi oko toga ko bu špeka narezal, ko ve ide van bokala napuniti, a ko bu drva v peć del. Opet se more bit sitničav u ugodnoj zimskoj atmosferi, bez tereta koje nam je donijelo Dijete u prosincu. U siječnju je to sveto Dijete završilo u sirotištu, slično kak i bor na kompostištu, a mi u sasvim svjetovnom ugođaju, ispunjenom tolko nam srcu priraslom osjećaju banalnosti, uživamo na bajti, u božićnoj atmosferi bez Božića. Zato ja „volim januar“, za razliko od preminulog pjesnika, i volim „bele zimske vragove“.
FOTO ilustracija
