Antonio Vidović (39), vratar NK Pitomače, posljednji je put navukao rukavice u 30. kolu Treće nogometne lige Sjever, gdje je njegova momčad pobijedila Dinamo iz Domašinca rezultatom 2:0. Vidović je, noseći kapetansku traku, branio simboličnih 28 minuta – po minut za svaku godinu svoje impresivne karijere. Nakon utakmice, predsjednik Denis Nemčević i dopredsjednik Tihomir Živko uručili su mu prigodni poklon u znak zahvalnosti za doprinos klubu.
Karijeru je započeo 1997. godine u NK Croatiji Grabrovnica, a tijekom 28 godina branio je i za NK Pitomaču, NK Podravac Virje, HNK Bilogorac Velika Črešnjevica te NK Aršanj Sedlarica. Kroz godine stekao je status legende lokalnog nogometa, a svojim zalaganjem i predanošću ostavio je neizbrisiv trag u svim klubovima kojima je pripadao.
Kako ste proživjeli posljednji nastup?
– Bilo je emotivno i pomalo teško. Osjećao sam mješavinu tuge, ponosa i zahvalnosti. Svaki dodir loptom bio je poseban, a kroz glavu su mi proletjele sve godine i lijepi trenuci. Čak sam se zapitao je li ovo zaista kraj, ali odluka je bila jasna, želio sam se oprostiti protiv Dinama, kluba koji mi je također drag.
Koje trenutke posebno pamatite?
– Teško je izdvojiti samo neke. U Croatiji Grabrovnica osjećao sam se kao dio obitelji, a u Podravcu iz Virja igrao sam i za seniore i za juniore u istom vikendu. U Pitomači smo s kadetima i juniorima dominirali županijskom ligom, zabili preko 200 golova, a primili samo nekoliko. Dva županijska kupa protiv Tvina iz Virovitice također su mi dragi.
Ima li utakmica koje ćete pamtiti cijeli život?
– Prvi nastup za pionire Croatije bio je nezaboravan. Kao senior, pamtim susrete protiv jakih rivala poput Virovitice i Garešnice. Kao junior, utakmica protiv Međimurja u Virju (3:3) ostala je urezana u sjećanje. Posebno pamtim i susret protiv Mladosti iz Kloštra Podravskog, gdje sam zadnjih 10 minuta branio sa slomljenom rukom. Gol mi je tada zabio Ivan Kovačić Manđo, koji danas, nažalost, više nije među nama.
Kako ste postali vratar?
– To je bilo jednostavno, na prvom treningu stao sam na gol i ostao. Nikad nisam sumnjao u tu poziciju. Isto je i s mojim sinom Arianom, koji s 11 godina već brani za Pitomaču. Nisam ga nagovarao, jednostavno je naslijedio ljubav prema vratnicama.
Što je najvažnije naučio u 28 godina?
– Disciplina i trening su ključ uspjeha. Ozljede su neizbježne, a ja sam tri puta doživio teže: meniskus i dva loma lakta. Ali najveće blago su prijateljstva. Dijelio sam svlačionicu s igračima poput Alena Mrzlečkog i Hrvoja Bedekovića, koji su igrali prvu HNL. To je neprocjenjivo iskustvo.”
Kakvi su Vaši planovi sada?
– Već radim kao trener s U11 selekcijom i član sam uprave NK Pitomače. Prošle godine sam čak branio u 3. ligi zbog ozljeda golmana, pobijedili smo, a ja upisao nove minute u 39. godini! Zadnja sezona bila je savršena: osvojio sam županijski kup i završio karijeru pred punim stadionom. Sin Arian nastavlja tradiciju, tako da ću ostati uz nogomet kroz njega.
Završna poruka?
– Želim zahvaliti svima s kojima sam igrao, trenirao i natjecao se. Posebno medijima koji su pratili moj oproštaj. Nekad nisam shvaćao važnost ovakvih trenutaka, sada tek vidim kolio su važni.
FOTO ustupio Antonio Vidović
