Sudac je pazio i na zabavljanje mladeži: “Prelci selskim delkama i dečkima zmutnje delaju!”

Piše: Hrvoje Petrić

U Đelekovcu je živjela najbrojnija skupina slobodnjaka u podravskom kraju. O njihovu postanku u 17. stoljeću pisali smo na stranicama Podravskog lista, a na ovom mjestu donosim što se s njima kasnije događalo do 1848. godine. Godine 1778. ovdje su popisane ukupno 154 slobodnjačke obitelji. Đelekovečke slobodnjake posjedovalo je šest vlastelina: barun  Baltazar Inkey (vl. Rasinja) – 77 obitelji, Ivan Kapistran Adamović – 40, Kazimir Hochreiter – 14, Juraj Šimunović – 12, Juraj Kanižaj – 7 i Ignat Paka – 4 obitelji. Godinu dana ranije, 1777. na jednom je dokumentu  zabilježeno da je 3/6 posjeda Đelekovec držala obitelj Adamović, a po 1/6 su imale obitelji Šimunović, Kanižaj (od tih dviju obitelji kasnije je udjele preuzela obitelj Inkey) i Hochreiter (to je kasnije posjedovao Zombor).

Do druge polovice 18. stoljeća urbari su prvenstveno uređivali odnose između vlastelina i njegovih podložnika, kao privatno-pravne odnose. Iz toga je proizlazila i razlika u strukturi samih urbara i velike razlike u iznosima i oblicima podložničkih davanja po pojedinim vlastelinstvima.

Početak jednog od popisa slobodnjaka u Đelekovcu iz 18. stoljeća

Dublje promjene u feudalne odnose unesene su za vrijeme urbarijalne regulacije 1773-1780. godine, koja je u velikoj mjeri motiv provođenja imala u bunama 1755. godine. Urbarijalnom regulacijom poboljšan je položaj seljaka kao poreznih obveznika te je ograničavanjem feudalne rente nastojala seljake učiniti sposobnima da snose povećane porezne terete. Županijske urbarijalne komisije prvo su na temelju “devet punktumov” provodile anketu o gospodarskim prilikama i podavanjima po pojedinim seoskim općinama. Na temelju tih upitnika sastavljene su izjave stanovnika koje sadrže opsežne podatke o gospodarskom stanju sela. Nakon toga izvršen je popis podložnika, njihova državina i podavanja. Nakon što je tim popisima utvrđeno postojeće stanje, urbarijalne komisije pristupale su određivanju novih seljačkih posjeda. Osnovna seljačka državina – selište (sessio) – formirala se prema bonitetu zemljišta. Selište je zatim bilo jedinica prema kojoj su se određivala feudalna podavanja. Položaj seljaka regulacijom je poboljšan, jer su povećani njihovi selišni (urbarijalni) posjedi. Podavanja i službe slobodnjaka regulacijom se nisu bitno mijenjali.

Pobuna

Urbarijalna regulacija s kraja 18. stoljeća omogućila je da se pitanje feudalnih odnosa između vlastelina i zavisnih seljaka rješava na sudovima izvan vlastelinstva. Iako su ti sudovi u najviše slučajeva donosili presude u korist feudalaca, oni su ipak pridonosili da se neki socijalni sukobi ublaže i riješe, ali su se oni katkada vodili i u oštrim oblicima. Tako je na primjer u Đelekovcu izbila pobuna 1807. godine. Kada su vlastelinski službenici htjeli objaviti presudu o novim daćama za činžene zemlje, đelekovečki slobodnjaci su ih protjerali oružjem, a uz to su se dugo odbijali podvrgnuti toj presudi.

Đelekovečki seljaci još su i prije urbarijalne regulacije u različitim oblicima pružali otpor vlastitoj vlasteli. Godine 1766. Đuro Kalamin i Đurko Bor uspjeli su “skoro vsuobčinu Đelekovečku zmešati proti oficirom, vojvodi i kapitanu podignuti.” Pobunjeni slobodnjaci sastavili su svoje “poteščice” i dostavili ih vlastelinu grofu Ivanu Gaiszruku.    

Ti nemiri i predstavljene “poteščice” bili su poticaj vlastelinu da posebnim propisima regulira odnose u đelekovečkoj općini. Đelekovečke “artikuluše”(propise) vlastelinski je upravitelj 1. siječnja 1767.godine objelodanio čitavoj đelekovečkoj općini. To je zapravo neka vrsta prvog đelekovečkog «statuta». Propisi iz 1767. bili su vrlo važni za Đelekovčane jer su kao najviši pravni akt bili na snazi sve do ukidanja feudalnih odnosa. Njima je zapravo bila regulirana đelekovečka mjesna samouprava i ovaj je dokument zapravo i vrlo važan izvor za poznavanje pravnih normi u hrvatskom selu tijekom ranoga novog vijeka. To je uz slobodnjačke povlastice iz 1660. najvažniji pisani izvor za reguliranje svakodnevnog života u Đelekovcu.

Izvršnu vlast u selu dobio je prema njima “općinski sudac”. Imao je dosta široka ovlaštenja. On je prije svega držao “kladu pred oblokom ali vu dvorišču”. Sve one koji nisu htjeli ispuniti njegove naloge moga je “vu kladu za jednu, dve, tri, četiri, pet ali šest vur dati”. Simbol njegove vlasti bila je “palica zapečaćena” koju je dobivao od vlastelinstva (čl. 1.).

Zadnji dio popisa slobodnjaka iz Đelekovca sredinom 18. stoljeća

Ako bi se neki “suprt sucu zdigli, ter nepokorni postali”, on je protiv njih od vlastelinstva mogao zatražiti “asistentiu soldačku” (čl. 4.). Ali za upokoravanje takovih ljudi on je uz sebe imao “općinskog hajduka ili grabanta”.

Đelekovečki sudac mogao je suditi sve “tužbe male” (svađe, psovke, uvrede i slično), a zajedno s prisežnicima i imovinske sporove do 12 forinti vrijednosti (čl. 5.). Sve druge parnice – “zaradi kervnoga prolejanja, zaradi tatbine, kurvarienja, larme, punte, zganja, ali drugih malovrednih činov” kao i imovinske parnice preko 12 forinti vrijednosti – trebao je predati “slavnomu Dominiumujusgladii imajućemu” (čl. 6.).

Sudac se trebao brinuti čak i o načinu zabavljanja đelekovečke mladeži. Trebao je paziti da se ne okuplja na prelima jer “prelci velike vu selskih divojkah i dečakim zmutnje delaju”. Svakog domaćina koji bi “dečake ali druge muške glave primal i nedostojnem usudišću i zlempel dam priliku dal”, tj. koji bi održavao prela, mogao je oglobiti s tri rajnske forinte. Zabave su se u selu ipak mogle održavati. Ali jedino kao “pošteni mirni tanci na kerčmah prez vsake vendar halabuke i hmanpelde (koju deca rada primeju)”.

Posebnim “artikulušima” propisani su izvori prihoda seoske općine i način njihova korištenja (čl. 9-12.). Đelekovečki sudac morao se povrh svega brinuti o pobiranju feudalne rente i obavljanju javnih radova. On je trebao «foršponte zganjati, štibru, arendu, stražbene novce i dohotke gospocke zbirati na orsačke pute težake davati, straže od maršeće i druge kuge deržati, reda i pravičnu proportiuvuterhih i službi med obćinum činiti.»

Barun Baltazar Inkey tvrdio je 1782. godine da su mu podavanja slobodnjaka iz vlastelinstva Rasinja (pa prema tome i dijela Đelekovca) premalena, iako su 1778. godine znatno povećana. Zahtijevao je čak da im se oduzme slobodnjačka povlastica i da se reguliraju kao kmetovi.

Spor

U jednom spisu koji je 6. studenoga 1780. potpisao Baltazar Inkey navodi se spor sa Gašparom Sabolom s posjeda Đelekovec, a kao svjedoci se spominju Luka Vuljak i Blaž Harmadi. Izgleda da se spor odnosio na polje Lubenovec.

U Đelekovcu je na svako domaćinstvo u prosjeku dolazilo samo 0,8 jutara (rali) oranica, te su đelekovečki slobodnjaci pretežito bili siromašni. Morali su plaćati 272 forinte i 50 krajcara slobodnjačkog činža. Osim toga, u slučaju rata morali su ići u vlastelinski banderij i obavljati različite službe na vlastelinstvu.        

Vlastelinka Ana Marija Preseki “oslobodila” je 1771. godine svoj dio slobodnjaka u Đelekovcu (1778. godine u posjedu Ivana Kapistrana Adamovića) uobičajenih servicija (podvoz, prenošenje pošte i stražarenje u kuriji u Velikom Otoku). Umjesto tih službi svaka slobodnjačka kuća trebala je godišnje plaćati “jedan hermecinski cekin” koji je vrijedio preko 4 rajnske forinte. Ti su slobodnjaci, međutim i nadalje morali prodavati vlastelinsko vino.

Podavanja i servicije đelekovečkih slobodnjaka ponovno su izjednačene urbarijalnom regulacijom od 17. svibnja 1779. godine. Tom je ispravom određeno da svaka slobodnjačka kuća mora plaćati svom feudalcu godišnje 1 forintu i 35 krajcara. Povrh toga, slobodnjaci su od svakog jutra oranice morali platiti 15, a od kosca livada 9 krajcara. Svako selište trebalo je godišnje davati slobodnjačku službu ili 12 dana pješice ili 8 dana na konju.

Godine 1798. se spominje Bezje, tj. da su se u Đelekovcu ženili Pavao Filipinec i Matija Keglević s posjeda Kazimira Hohreitera «ex Bezje». Najvjerojatnije se radi o istoimenom marofu. No, sačuvan je i jedan dokument iz 1780. godine u kojem se suvlasnici predija Bezja tuže protiv svojih podložnika koji su nakon objave urbarijalne regulacije potpuno otkazali poslušnost.

Baltazar Inkey de Pallin je u Đelekovcu imao kuću (domus) i svratište (diversorium). Oni se spominju u popisu dobara Inkeya od 2. ožujka 1792. godine. Inkey je osim dvorca u Rasinji posjedovao kuće i svratišta u Rasinji, Botovu i Koprivnici, te još jedno svratište na Čardi ili Cirkvišču. Sačuvana je žalba slobodnjaka općine Đelekovec protiv općine Rasinja vezana uz posjedovna prava iz 1810. godine, te još jedna žalba protiv vlastelinstva Rasinja zbog više poteškoća. Iz iste godina sačuvana je još jedna žalba slobodnjaka općine Đelekovec zbog mnogih tegoba.

Emerik Inkey de Pallin je 1813. imao svratišta u Rasinji, Cvetkovcu, Koprivnici, Đelekovcu i na Čardi. U arhivu vlastelinstva Rasinje sačuvan je jedan nedatirani dokument iz kojeg se vidi da je postojao posjed Zablatje i Imbriovec. Vlasnici u Zablatju su bili Ivan Nepomuk Erdödy, «domina Jaskovisiana» i plemići Sennyi, a u Imbriovcu Adamovići iz Čepina, plemići Kelez, Bogač i Jrussoczy.

Velika kriza prehrane zbila se 1812. i 1813. godine. Te godine i one koje su slijedile s pravom možemo zvati «godine gladi». Na gospodarsku krizu iz 1812. i 1813. odmah se nadovezao slab urod 1814. godine, kada su izvještaji iz Podravine bili krajnje zabrinjavajući. Skupština Križevačke županije tražila je način za ublaživanje gladi. Slobodnjaci iz Đelekovca su tražili žito iz erara jer ih «je glad pritisla i već dovela do očajanja». Slična je situacija bila i u slobodnjačkim selima Torčecu i Botovu. Županijska skupština je 9. ožujka pisala Namjesničkom vijeću da su odobrena sredstva za suzbijanje gladi mala i da bi jedva bila dovoljna za nabavku žita za samo dva slobodnjačka sela, Đelekovec i Torčec, čiji su stanovnici prije od drugih zaslužili pomoć jer su kao banderijalci o svom trošku sudjelovali u ratu.

Sudac Matija Kanižaj iz Otoka 1815. godine poslao je izvještaj u kojemu su bili popisani seljaci koji nisu bili u stanju sami nabavljati hranu jer su isprodavali stoku, naročito u Torčecu i Botovu, ali i u Đelekovcu, Rasinji, Kuzmincu, Otoku, itd. Istovremeno je kotarski ranarnik javio da se u podravskom kotaru zbog velike oskudice hrane pojavila zarazna srdobolja koju prati živčana groznica. Križevačka županije odlučila je suzbijati posljedice gladi vlastitim sredstvima. Kriza se počela rješavati 1817. godine kada je urod bio osrednji, a sjetva je obavljena na vrijeme. Uz ove godine gladi su vezani poremećaji vjenčanja u župi Đelekovec 1812., 1814. i 1815. godine, dok se između 1811. i 1814. u župi Imbriovec uopće nisu vršila vjenčanja.

U vrlo zanimljivoj oporuci koju je dao napisati slijepi Imbro Lončar u Đelekovcu 25. rujna 1833. vidi se dio mentaliteta Đelekovčana u prvim desetljećima 19. stoljeća. Opruka počinje riječima: «Vu ime Oteza, y Szina, y Duha Szvetoga. Ja ImbroLoncharvu Betegu posztavlen… vemdar hvala budu Bogu josche pri dobri pameti buduchi…» Njegova se pučka duhovnost, ponešto različita od službenog naučavanja katoličke crkve, vidi iz dijela teksta u kojem se prvo obraća Bogu: «Naj pervich preporucham Dushu moju Otczu Bogu Ztvoritelyu Jesuszu Kristushu odkupitelyu, y Vszemi Dvoru Nebeszkomu, telopako materi Zemli, iz koje zrvorjenijezmo.» U daljnjem tekstu Lončar raspoređuje svoju imovinu «Drugoch moj sziromaski Imetekgibuchi y negybuchi, orane Zemlice, Szenokoske y vu Zakonzkom Bregu Goricze vezjednom rechjumvse moje sziromsasztvo oztavlyam y zrucham szesztri mojoj Magdi y szvaku Pavlu Androlich y odvetkomnyihovem – Zato jedno pervichkajti od Roda mojega nikoga blisneshega nemam. Drugoch, da oni mene szlepoga y nevolnoga, koj od Ztreshimmoiti mali, y od malozi szlepi oztaljeszem, ter po Szvetu nikud tukelsze, niti peslarinniszem, nego oni zmenom brigu od malozi imali, y mene szmerti dohranili jeszu, y zato jedino ja vsze moje sziromasztvo… szesztri mojoj y szvaku y odvetkomnyihovem za naveke oztavlyam y izmatram, y da pod proklesztvoni gdo drugach veliniti ne szme, y koj drugach velini, y od njih kaj odvzeme on proklet naj bude…»

Uz sve to Đelekovec je kao slobodnjačka općina imao za ondašnje prilike dobro organiziranu upravu, a kao ilustraciju financijske organizacije možemo navesti vrlo precizne račune za 1841. godinu. Oni su vrlo zanimljivi, ali zbog ograničenosti prostora, ovom prigodom ih ne mogu podrobnije predstaviti. Ipak na njihovu važnost ukazujem budućim istraživačima.

„Lupeži“

Povećanjem broja stanovnika rasla je i potreba za proizvodnjom hrane pa prema tome i za novim zemljišnim površinama, zbog toga je dolazilo do sukoba sa stanovnicima susjednih naselja. Prema spisu iz 1772. godine, navedeni su svi pojedinačni sporovi između podložnika u Torčecu i Đelekovcu od 1757. do 1772. godine. U spisima Križevačke županije za 1780. godinu govori se o novom sporu između stanovnika iz Đelekovca i Torčeca zbog zemlje, prvenstveno zbog povećanja stanovništva i potrebe za proizvodnjom veće količine hrane, ali i zbog toga jer konačno razgraničenje između ova dva sela nije tada bilo izvršeno. Sukobi su nastavljeni i u 19. stoljeću, npr. oko trstike, pa je prema spisu pisanom 11. svibnja 1817. u Torčecu, “zverhu 60. fl. velim shezdeszet Ranyeski, koje zdola podpiszani za terztinu od Gyellekovchanov poszechenu od Gospona Provisora Raszinskoga u podpunomaprieljeszem. Zverhukojeh tak prietehiztoga Gospona quieteram…”

Prva polovica 19. stoljeća može se označiti kao razdoblje ponovnog pogoršavanja položaja zavisnih seljaka. Ali to je ujedno bilo i razdoblje u kojem su unutar feudalnog društva sazrijevale unutarnje suprotnosti koje će na kraju dovesti do promjena u agrarnim odnosima, ali i probleme sa sigurnosti. U lipnju 1845. u okolici Đelekovca pojavili su se «lupeži», koje je vodio vojni bjegunac Filip, a «ortaci su mu s onu stranu Drave». «Lupeži» su u (Velikom) Otoku nastrijelili seoskog suca sa suprugom jer je taj sudac 1843. dao uhititi spomenutog Filipa. U Podravskoj Subotici su ubili poljara, a u Đelekovcu su ranili više seljaka, a među njima i kapelana.

Facebook
Twitter
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI