piše: Stjepko Gambiroža
Ima ona jedna stara dosta vulgarna poslovica koju zbog toga i neću doslovno citirati da se ne bi uvrijedili oni osjetljivi na takve stvari. Kaže ublaženo ta poslovica da je „lako tuđim penisom koprive mlatiti“ jer kada udaraš tuđim, a ne svojim udom po koprivama, tada ne peče i žari tebe, već onog drugog čijom batinom mlatiš biljku. Ta se poslovica najčešće koristi za ljude koji glumataju velike junake, nameću drugima donošenje nekih teških, neugodnih ili rizičnih odlika, a oni za to vrijeme obično sve to gledaju iz prikrajka. I za to je vrijeme njihov nježnik dobro skriven u gaćama i hlačama, daleko od vatre, bilo figurativne, bilo stvarne.
Premda moj kolega Nikica tvrdi da je kopriva najzdravija biljka i da je zapravo jako dobro i korisno kada te ona opeče svojim listovima, kao i da bismo se svi trebali preorijentirati na uzgoj kopriva jer je ona budućnost, siguran sam da ni on ne bi bio presretan da netko njegovom čunom oplete po koprivama. No, posljednjih godina naslušali smo se bezbroj poruka svisoka koje bi se mogle opisati kao pokušaj mlaćenja tuđim pitonom po koprivama, gloginjama, trnju ili po kojem već neugodnom raslinju se mlati u poznatoj poslovici. Od onih priča o stezanju remena koje nam prodaju oni čije remenje puca od debljine njihovih trbušina pa do sada najnovijih apela da bi se trebale spuštati cijene u turizmu koji dolaze od onih koji mlate masnu lovu na istom tom turizmu. I kako se vrlo brzo otkrilo, oni sami nisu spustili cijene najma svojih skupocjenih vila dok istovremeno od drugih traže da učine isto.
A puno je danas onih koji očito imaju potisnutih homoseksualnih sklonosti pa maštaju o tome kako tuđim pimpićima mlate po koprivama do besvijesti, odnosno nutkaju ih da čine ono na što sami nisu spremni. Ako mi je od nečega mučno, to je onda kad čujem takve buzdovane kako s visoka, bahato, arogantno i samodopadno dociraju ljudima što i kako bi nešto trebali činiti. Dok oni sami čine upravo to protiv čega govore ljudima, bezobrazno se debljaju i bogate, misleći da smo valjda svi mi ostali glupi. Ta hiperinflacija licemjera danas je možda jedan od najvećih problema društva jer svi jako dobro znamo što i kako bi trebali drugi, no kada se sami pogledamo u ogledalo i shvatimo da ponekad moraliziramo zbog nečega što i sami činimo, tada nastaje muk.
Nekako je najteže biti samokritičan, a apsolutni šampioni u tom manjku realnosti i priznavanju toga da ponekad možda i nešto loše učiniš ili odlučiš su naši političari. Ti šampioni mlaćenja tuđom prangijom po koprivama jer bez obzira kako god loše odluke donosili, oni su si sustav uredili tako da će njima u svakom slučaju biti dobro. Dok rastu cijene apsolutno svega, najosnovniji životni troškovi poput režija i hrane odnose ljudima najveći dio plaća, upiru oni prstima u ljude da će oni sami biti krivi ako dođe do novih poskupljenja. No, situacija je tu zapravo bitno drukčija jer prema procjenama Državnog zavoda za statistiku, Hrvatska je 2015. godine imala oko 4,2 milijuna stanovnika. Procjena je da se deset godina kasnije broj stanovnika smanjio za nekih 330 tisuća odnosno za cijeli Split, Rijeku, Koprivnicu i Bjelovar i ima nas manje od 3,9 milijuna.
I dok nas je iz godine u godinu sve manje, državni aparat za to vrijeme buja i buja. Podaci pokazuju da je u svemu onome što nije realni odnosno privatni sektor, a u što ubrajamo državne i javne službe, lokalne i regionalne samouprave i proračunske korisnike te javna i državna poduzeća 2015. godine bilo zaposleno između 330 i 350 tisuća ljudi. Premda se ukupni broj stanovnika u tih deset godina smanjio za osam posto, broj zaposlenih u javnom sektoru porastao je između 15 i 20 posto. Tijekom 2025. godine je u državnim i javnim službama, lokalnoj i regionalnoj samoupravi i povezanim ustanovama te u javnim i državnim poduzećima bilo zaposleno između 390 i 420 tisuća ljudi. Možda se i u tom bujanju državnog aparata, koji je iz godine u godinu sve veći, skriva jedan od razloga zašto iz mjeseca u mjesec svjedočimo poskupljenjima i povećanjima troškova života. Kada tome dodamo jednu od najvećih stopa poreza na dodanu vrijednost u Europskoj uniji, svih ostalih nameta koje nam država uzima kako bi taj masivni aparat opstao, onda je još jasnije otkuda sve to. I da smo svi mi zapravo ti čijim kitama netko već desetljećima bjesomučno uz gromoglasan i prijeziran smijeh mlati po koprivama.
FOTO ilustracija
