Danas je to možda teško i zamisliti, ali na obroncima Bilogore nedaleko od Pitomače nekada je postojalo pravo malo industrijsko središte s rudnicima ugljena, svojom željeznicom, parnim lokomotivama, desecima vagona, čak i posebnim naseljem za rudare i njihove obitelji. Koliko je taj rudarski kompleks bio razvijen, otkriva arhivska dokumentacija od 20. studenoga 1934. godine ili prije točno 92 godine, u kojoj je detaljno popisana imovina poduzeća Pitomačko – črešnjevački ugljenici. Podatke iz tog dokumenta obradio je povjesničar i arhivist Siniša Lajnert u znanstvenom radu „Željeznička infrastruktura rudarskih poduzeća (1918. – 1941.): izvori Hrvatskog državnog arhiva“, objavljenom 2013. godine u časopisu Holon.
Prema tadašnjim podacima, rudnik se nalazio na području Bilogore, oko 12 kilometara od željezničkog kolodvora Pitomača, s kojim je bio povezan posebnom uskotračnom industrijskom prugom. Poduzeće je raspolagalo trima parnim lokomotivama, dvjema snage po 50 konjskih snaga i jednom od 30 konjskih snaga. Imalo je i 35 vagona za prijevoz ugljena, ukupne nosivosti 153 tone te čak 124 jamska kolica za izvlačenje ugljena iz rudnika. Za prijevoz drva koristilo se još 11 posebnih vagona, a poduzeće je posjedovalo i devet konja te pet zaprežnih kola. Posebno je zanimljivo da su rudnici imali i dva vagona za prijevoz pedesetak osoba, motornu drezinu i ručnu drezinu, svaku kapaciteta šest osoba. Bila je to očito razgranata prometna infrastruktura kakvu danas gotovo nitko ne bi očekivao u šumovitim predjelima Bilogore.
Povijest rudarenja na tom području seže još u 19. stoljeće i kako navodi Lajnert, rudarsko poduzeće nastalo je okupljanjem manjih poduzetnika koji su već potkraj 19. stoljeća istraživali i iskorištavali ugljen. Društvo je prvotno nosilo naziv Trojstvanski ugljenici, a 1906. godine preimenovano je u Pitomačko – črešnjevačke ugljenike. Sjedište mu je najprije bilo u Bjelovaru, a 1918. premješteno je u Zagreb. Koliko je rudnik bio značajan, otkrivaju i podaci iz 1938. godine. Tada je raspolagao sa 194 rudarska prava, odnosno samorova, i 14 rudnih polja. Ukupna duljina njegove željezničke mreže iznosila je 16 kilometara, dok je unutar samih jama postojalo još tri kilometra uskotračnih tračnica. Glavni kupac ugljena bile su državne željeznice, s kojima je poduzeće imalo ugovor o isporuci 1.850 tona ugljena mjesečno. Prema Lajnertovu istraživanju, kapital poduzeća tada je bio u vlasništvu obitelji Lavoslava Singera. No, povijest pitomačkih rudnika imala je i svoju mračnu stranu.
U stručnom članku „Burna povijest ugljenokopa“, objavljenom 2015. godine u časopisu Željezničar, Lajnert navodi da su vlasti Nezavisne Države Hrvatske 6. ožujka 1942. nacionalizirale sve dionice poduzeća koje su bile u židovskom vlasništvu, a nakon Drugog svjetskog rata rudnici su nastavili poslovati uz brojne promjene. Proizvodnja je obustavljena u kolovozu 1947., ali je već sljedeće godine Kotarski narodni odbor u Đurđevcu preuzeo rudnik i ponovno pokrenuo iskapanje ugljena. Prema povijesnom prikazu Nikole Cika objavljenom na portalu Podravske širine, poduzeće je 1948. zapošljavalo 151 radnika, a proizvodnja se odvijala u jamama Pljački jarki, Babičanka i Kozarevac.
Rudari su živjeli u posebnim kolonijama. U Staroj koloniji bilo je deset zgrada s ukupno 45 stanova, dok je Nova kolonija imala četiri zgrade sa 16 stanova. Rudarsko naselje nosilo je ime Ugljenik, a u njemu je nekoć djelovala i škola za djecu rudara. Već 1910. godine ondje su živjela 223 stanovnika, među kojima su bili rudari doseljeni iz drugih hrvatskih krajeva sa svojim obiteljima. Poduzeće je 1954. godine dobilo naziv Bilo – rudnici lignita Pitomača. Ugljen se vadio iz više jama, među kojima su bile Duga Kosa, Židovska jama, Oštra Kosa, Opaka jama i Podvis. Od 1961. godine rudnik je ugljen prodavao i u svojoj prodavaonici u Pitomači, a godinu kasnije otvorena je prodavaonica u Đurđevcu. Ipak, rudarska djelatnost postupno je gubila gospodarsku važnost te je ugljenokop konačno likvidiran 1967. godine.
Tako dokument od 20. studenoga 1934. danas predstavlja zanimljiv podsjetnik na gotovo zaboravljeno industrijsko razdoblje pitomačkoga kraja. Ondje gdje se danas prostiru šume i bilogorski brežuljci nekada su radile parne lokomotive, prometovali vagoni puni ugljena i živjele generacije rudarskih obitelji.
FOTO ilustracija