Ovaj tekst je objavljen u tiskanom izdanju Podravskog lista
Iz planinske države u južnoj Aziji, smještene između Kine i Indije, s najvišim vrhom na svijetu, u maleni Ludbreg unatrag dvije godine ‘sletjela’ su trojica Nepalaca odlučni da u ‘Centru Svijeta’ ostanu barem godinu dana.
Hom Bahadur Katuwal (40), Subash Katuwal (30) i Bishnu Rawat (32) iz ove su egzotične zemlje stigli su u ovaj pitoreskni gradić u potrazi za poslom, boljom plaćom i radnim okruženjem. Mnogo je njihovih sunarodnjaka učinilo isto. Iako se čini nevjerojatnim, s obzirom na broj Hrvata koji svoju domovinu napuštaju nezadovoljni upravo time što Nepalci ovdje traže, za ove privremene stanovnike Hrvatska je obećana zemlja.
S trojicom ludbreških Nepalaca, koji rade u jednoj proizvodnoj tvrtki u Ludbregu, prošetali smo gradom i ugodno porazgovarali nakon što im je završila radna smjena. Rijetki su koji znaju engleski, većina ih se njime služi, što je, uz pomoć neverbalne komunikacije, sasvim dovoljno za razumijevanje.
– Stigli smo preko jedne od agencija za zapošljavanje koje nam pronalaze posao u inozemstvu. Ovdje sam dvije godine, pozvao sam i brata Subasha. Stigli su i prijatelji. Lijepo nam je, dobri ljudi žive ovdje. Svi su nas prihvatili, a uvjeti rada su odlični. Sviđa nam se i krajolik, iako je potpuno različit od onoga na koji smo navikli u našoj domovini – kaže Hom Bahadur Katuwal, 40-godišnjak koji ističe da je u Nepalu lijepo živjeti, međutim, on im nije rješenje, jer stalnog posla nema. Lokalno stanovništvo tamo uglavnom preživljava od poslova vezanih uz opsluživanje turista koji dolaze na Mount Everest.
Kako im je Hrvatska predstavljena kao sigurna zemlja ljubaznih ljudi i za njih pristojnih plaća, nisu dvojili. Smještaj koji im osigurava tvrtka u Ludbregu dijele sa sedam Nepalaca i dva Indijca. – Namjeravam ovdje ostati duže ili otići u Portugal – doznajemo od simpatičnog mladića koji je prije Ludbrega radio tri godine u Maleziji i 10 godina u Saudijskoj Arabiji. Svjetsko prvenstvo u Rusiji prije četiri godine i Luka Modrić učinili su im Hrvatsku poznatom, govore sva trojica veselo. ‘Izguglali’ su i bivšu predsjednicu koja je postala nadaleko poznata među nogometnim fanovima. – Plava lady, kao ti, vidjeli smo je na slikama i televiziji. Jako nam je zgodna i simpatična, jednostavna i neposredna – složni su.
Napominju da im jako nedostaje obitelj.
– Roditelji, kao i supruga i djeca. S njima se svakodnevno čujem putem interneta, videopozivima. Zadovoljni su, bez obzira na to što smo jako udaljeni, jer radim u dobrim uvjetima, nisam sam, a i domaći se ljudi prekrasno odnose prema nama i imaju puno razumijevanja i strpljenja za nas – govori Hom Bahadur Katuwal na pristojnom engleskom jeziku, istaknuvši kako bi u svojoj zemlji radio po čitave dane za 200 eura mjesečno, dok posao u Ludbregu doživljavaju kao životnu priliku.
– Jako su dobri radnici, sve poslove koje pred njih stavimo odrađuju kvalitetno i bez ikakvih problema. Vrijedni su, samostalni i ništa im nije teško – kažu njihovi kolege iz tvrtke. Domaći radnici odlično su ih prihvatili, kao i domaći ljudi. Usprkos nekim objavama na društvenim mrežama koje su mogle ukazivati na ksenofobiju, većina je svoje nove sugrađane dočekala raširenih ruku.
– Čovjek je čovjek bez obzira na vjeroispovijest i boju kože. Dragi su, dok me prepoznaju, mašu mi, pozdrave s „Dobro jutro, kako ste“, primijetila sam da imaju volju naučiti naš jezik. Skromni i nevjerojatno zahvalni. Drago mi je da su tu, imamo puno za naučiti od njih. Zato im treba dati podršku i pokazati im život u ovom gradu – kazala je Ludbrežanka Suzana Herceg.
Sretni su da imaju priliku pomoći svojoj obitelji.
– Zarađeni novac šaljem djeci za hranu, školu, mogu priuštiti lijekove svojoj supruzi koja ima zdravstvenih problema s bubrezima. Nadam se da ću jednoga dana moći izgraditi lijepu kuću. Hvala Vladi Republike Hrvatske što nam je omogućila da radimo ovdje i našoj tvrtki koja je odličan poslodavac – kaže optimistično Hom Bahadur.
Nakon treće plaće, nabavili su i bicikle koji su za njih velika stvar. -U Nepalu si samo bogati mogu priuštiti bicikl – kažu.
FOTO: Marina Hižak
