Ankica Prvčić Kos (73) i Ivan Štefan (70) iz Hudovljana, naselja na području Općine Sokolovac, najbolje dočaravaju čuvenu izreku „I u dobru i u zlu“. Životni putevi sasvim slučajno su im se spojili prije 16 godina i to baš u Hudovljanima, a tu su se odlučili i skrasiti te živjeti zajedno. Iako ih u 16 zajedničkih godina život nije nimalo mazio, njihova povezanost i ljubav svakim je danom sve jača. Prije 15 godina Ankici je dijagnosticiran zloćudni tumor dojke, prije pet godina zloćudni tumor štitnjače, a prije dvije godine novi tumor metastazirao je na prsištu. Nijedan tumor nije obeshrabrio Ankicu i to, kako ona stalno voli naglasiti, zahvaljujući Ivanu.
– On je moja dobričina i moj anđeo čuvar. Da nije bilo njega, vjerojatno bi već odavno bila pod zemljom. Ivan je taj koji me natjerao da zbog kvržice na dojci odem liječniku pa je liječenje krenulo na vrijeme. Bio mi je velika podrška i kad mi je dijagnosticiran zloćudni tumor štitnjače pa sam i taj rak pobijedila. Prije dvije godine pojavio se i taj tumor na prsištu, a na operaciju ne smijem zbog slabog srca – priča nam Ankica Prvčić Kos. Kako je operacija prsišta rizična za Ankicu, dobila je tablete za liječenje, ali prognoze liječnika nisu bile optimistične.
– Rekli su mi da će biti dobro ako uz tablete poživim još maksimalno dvije godine. Otad je prošla godina i pol i tumor se počeo sušiti tako da su nalazi na svakoj kontroli sve bolji. Sigurna sam da ću uz svog Ivana i treći put pobijediti rak i da ću živjeti još barem 15 godina – tvrdi neuništiva Ankica. Iako se zbog slabog srca lako umara, Ankica i dalje vodi brigu o vrtu, a i taj posao, kaže ona, daje joj snagu da se nosi s teškim bolestima. Da i Ivan uz Ankicu ima veliku volju da se nosi sa svim nedaćama potvrđuje činjenica da se brzo oporavio nakon moždanog udara kojeg je imao prije osam godina. Ipak, ostale su posljedice pa se Ivan teže kreće, a povremeno zna izgubiti pamćenje. No, tu je, kaže, Ankica, bez koje mu je svakodnevica nezamisliva.
– Prije 16 godina našao sam svoju srodnu dušu, a ove zdravstvene nedaće koje nas prate zapravo su nas još više zbližile. Ona se brine da mi ništa ne nedostaje i jedno drugom smo oslonac u svim teškim trenucima. Ankica ima svoj vrt, a meni su opsesija golubovi prevrtači, koje uzgajam otkad znam za sebe. Trenutno ih imam 300 i bez obzira na to što mi za kretanje trebaju kolica ili štaka, s velikom voljom brinem o njima – kaže Ivan. Iako su oboje vozači, zbog zdravstvenih problema više ne mogu voziti auto. U Hudovljanima nema trgovine, no tu im u pomoć uskače Ankičina prijateljica koja ih redovito odveze do Koprivnice po sve potrepštine i na liječnike preglede.
– Nama je u Hudovljanima najljepše i ne planiramo se seliti dok god možemo sami o sebi voditi brigu. Koliko smo nadopuna jedan drugome pokazuje i taj slučaj s vožnjom. Prvo je Ivan mene vozio sedam godina kamo god je trebalo, kao i po cijelom Međimurju da upoznam njegov rodni kraj. Onda se nakon njegovog moždanog udara situacija promijenila i uloga vozačice sedam godina bila je moja, a sad imamo prijateljicu ili taksi kad treba nekamo ići. Dok god je tako, živjet ćemo u Hudovljanima – zaključila je Ankica.
FOTO/VIDEO Dinko Borozan
