Ovaj tekst je objavljen u tiskanom izdanju Podravskog lista
Križevačka eparhija sjedište je grkokatolika iz cijele Hrvatske i Slovenije te Bosne i Hercegovine, a već više od dvije godine na njezinu je čelu križevački vladika, biskup Milan Stipić. Njega je 8. rujna 2020. na tu funkciji postavio papa Franjo. Na ovom mjestu naslijedio je biskupa Nikolu Kekića. Kao izrazito mlad biskup Milan Stipić zasigurno je dobio zadatak da svoju eparhiju čini što aktivnijom i uključenom u život društva. Upravo zbog toga ne čudi projekt čiji je on začetnik, a to je da se u Križevcima izgradi dom za desetke ukrajinske djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi.
Biskupe, počnimo odmah s najaktualnijom temom, a to je izgradnja doma za nezbrinutu djecu u Križevcima. Možete li reći u kojoj je fazi taj projekt i kako napreduje?
Taj je projekt trenutno u razvojnoj fazi. No, počnimo od početka. Križevačka eparhija kao i sve druge biskupije u Hrvatskoj ima svoj Caritas. Svi su Caritasi udruženi u Hrvatski Caritas koji djeluje u sklopu Hrvatske biskupske konferencije. Predsjednik Hrvatskog Caritasa je biskup varaždinski monsinjor Bože Radoš, a ravnatelj Hrvatskog caritasa je fra Tomislav Glavnik. Naš Caritas križevačke eparhije još je za vrijeme potresa u Sisku sklopio ugovor s jednom humanitarnom organizacijom koja se zove „Dobro dobrim“ iz Velike Gorice s kojom organiziramo humanitarne akcije. Naše aktivnosti, kada je počeo rat u Ukrajini, postale su još jače. Sve je to važno za razumijevanje ovoga projekta o kojem ste me pitali. Od tada smo mi kao biskupija i udruga „Dobro dobrim“ u Ukrajinu više puta odveli humanitarnu pomoć, pogotovo za starije i djecu, dakle ugrožene skupine. Ta je pomoć distribuirana izravno u ruke korisnika, kako bi se izbjegla bilo kakva mogućnost profiterstva. Mi smo dosad u Ukrajinu odvezli više od stotinu kamiona humanitarne pomoći u vrijednosti većoj od šest milijuna eura. Osim toga, mi kao biskupija brinuli smo se o izbjeglicama iz Ukrajine koji su došli kod nas u smislu traženja smještaja, dokumentacije i slično. U Križevačkoj eparhiji ima vjernika koji su ukrajinskog podrijetla, a od tuda i ova veza s Ukrajinom i ljudima koji su izbjegli od ratnih zbivanja. Pojedini naši vjernici znaju i ukrajinski jezik, tako da je to mnogo pomoglo.
Dakle, ta veza Eparhije i Ukrajine bila je presuda za projekt doma za djecu?
Da. Kroz svu tu prizmu događaja i aktivnosti nama, dakle Eparhiji i udruzi Dobro, dobrim, javili su se ljudi iz organizacije koja se zove „Mornarički fond grada Odesse“. To je organizacija koja između svojih drugih aktivnosti ima i sirotište za djecu. Radi se o djeci bez roditelja, kojih u Odessi u spomenutom domu ima više od dvije stotine. Oni su nama uputili molbu da im pomognemo tu djecu preseliti u Hrvatsku, da ovdje odrastu u miru i bez ratnih zbivanja. Tada smo odlučili napraviti jednu akciju uz pomoć Ministarstva socijalne skrbi i Hrvatskog Caritasa. Naša je namjera oformiti jedan dom gdje bi ta djeca bila, živjela skupa sa svojim odgojiteljicama i tetama. Plan je da se djeca upišu u hrvatske škole i da ovdje odrastu. Tada smo u razgovoru s gradskim poglavarstvom došli do spoznaje da u prostoru bivše vojarne postoji jedan objekt koje je nije iskorišten i koji bi mogao poslužiti ovoj svrsi. Cilj je da se ovdje napravi jedan dječji dom koji bi bio koncipiran u smislu obiteljskih stanova gdje bi po petero ili šestero djece živjelo u jednom domaćinstvu sa svojim odgojiteljima. O kapacitetima još razgovaramo, u izradi je i idejni plan, a sve mora biti u skladu s propisanim uvjetima za takve ustanove.
To je vrlo zahtjevan projekt, kako organizacijski, tako i financijski?
U pravu ste, to je jako zahtjevan proces, a vrijednost realizacije je nekoliko milijuna eura. Upravo zbog toga u suradnji s organizacijom koju smo već spomenuli imamo plan napraviti jednu veliku humanitarnu akciju. Također, radimo na tome da vidimo koji su uvjeti dobivanja ovog prostora i u kojoj bi mjeri u tom projektu sudjelovale i državne institucije. Kada dobijemo tu jednu kompilaciju podataka, spremni smo krenuti u sam projekt. Moram spomenuti da se sve ovo ne može realizirati bez suradnje s državom, dakle nadležnim Ministarstvom jer eparhija pa ni nitko drugi nema ovlasti sam provoditi takav projekt. Budući da se radi o djeci, važno je da to profesionalno provode osobe ovlaštene od nadležnog ministarstva i sve sukladno pravilima struke. Naša je Eparhija pokretač projekta.
Projekt bi, osim humanitarne naravi, mogao biti vrijedan i za ovu sredinu?
Dobrobiti bi bile višestruke. Prvo, zapušteni bi se objekt obnovio. Nakon što djeca odrastu i odu iz doma, ovdje se može napraviti učenički ili studenski dom. Nadalje, u Križevcima bi se profiliralo možda i stotinjak djece koja bi ovdje ostala živjeti, raditi i osnovati obitelj. Time bismo obogatili ovaj naš kraj s novim ljudima. I na kraju, mogli bismo učiniti veliko i dobro kršćansko djelo. I pomoći mnogoj djeci i mladim ljudima.
Da bi se ovaj projekt odvio, mora se mnogo toga poklopiti. Sa sadašnjim danom, možete li reći jeste li optimistični u vezi ovog projekta?
Istina je da se mnogo toga mora posložiti kako bi se ovaj projekt realizirao. No, do sada sam se susreo s mnogo dobre volje svih uključenih strana. Moja je želja da pomognemo ovoj djeci i da se jednog dana vidi da smo i mi kao Crkva pomogli osobama kojima je to potrebno. Bilo bi to lijepo i plemenito djelo. Ako uspije ovaj projekt, bio bi ponos i za naš grad i za Eparhiju.
Ovaj projekt, kojemu je za cilj činiti dobro, izrodio se iz strašnog događaja, rata u Ukrajini?
Grad Odessa bio je i pogođen ratnim zbivanjima. Situacija je bila teška i oni tamo čak su bili spremni tu djecu spakirati u autobuse i poslati ih bilo gdje, samo da su daleko od rata, pa tko ih primi. Situacija se sad u Odesi malo smirila, a mi smatramo da se ovaj projekt treba kvalitetno i profesionalno pripremiti i odraditi po svim zakonskim odredbama. Primjerice, ta djeca imaju svoje odgojitelje ili odgojiteljice. Oni su njima zamjena za roditelja, znači, sve na svijetu. Nezamislio bi bilo u cjelokupnom ratnom stresu djecu odvajati od odgojitelja i teta koje su im sve na svijetu. Cilj je i njih dovesti ovamo kako bi ih nastavili odgajati.
Križevačka eparhija ima mnogo vjernika ukrajinskog porijekla i od tuda veza s ukrajinskim narodom i sva ova pomoć koju ste spominjali?
Jedan dio grkokatolika u našoj eparhiji ukrajinskog je podrijetla. Većina njih ovdje je došla iz zapadne Ukrajine. Postoje grkokatolici Hrvati, autentični hrvatski grkokatolici koji žive u Žumberku, Karlovcu, Jastrebarskom, Zagrebu, ali i ovdje u okolici Križevaca. Tako smo čak imali tri biskupa koji dolaze iz okolice Križevaca. Uz dakle Hrvate grkokatolike, tu su i ukrajinski grkokatolici koji su se naknadno nama pridružili. Neki prije 120 godina, a neki nedavno. Pojedini su u potpunosti izgubili svoj ukrajinski identitet te se samo po prezimenu može zaključiti da su ukrajinskog podrijetla, a neki su zadržali običaje i znaju jezik. Također, osim hrvatskih i ukrajinskih grkokatolika u našoj eparhiji postoje i Rusini.
Može li reći nešto o samoj križevačkoj eparhiji. Možda vaš sumještani i ne znaju dovoljno o vama. Radi se o velikoj eparhiji?
Križevačka eparhija katolička je eparhija istočnog obreda. Dakle, mi smo eparhija ili u prijevodu biskupija za sve katolike istočnog obreda koji žive na području Hrvatske, Slovenije te Bosne i Hercegovine. Sjedište je ovdje u Križevcima, prije je bilo u manastiru Marči blizu Ivanić-Grada. Sjedište je ovdje u Križevcima već gotovo 250 godina, ovdje imamo katedralu, biskupski dvor, časne sestre bazilijanke. Uz nas su ovdje i naši monasi koji rade i žive u biskupiji, tu su i Fokolarini. Imamo dva oženjena svećenika i četiri monaha. To je što se tiče Križevaca, a u cijeloj eparhiji imamo više od četrdeset župa i isto toliko svećenika. Najistočnija župa nam je u Vukovaru, najjužnija u Splitu, najsjevernija u Ljubljani. Većina naših svećenika je oženjena jer u našoj istočnoj tradiciji svećenicima je dopušteno ženiti se.
Mnogo je u zadnje vrijeme bilo pisanja da bi Crkva, točnija papa, dopustio ženiti se i svećenicima zapadnog obreda, dakle rimokatoličkim svećenicima. Kakvo je vaše stajalište o tome?
Po meni, važno je da se, ako se nešto u Crkvi mijenja, da se napravi u skladu s tradicijom, važno je da ta promjena ima uporište u povijesti i tradiciji Crkve. Generalno, to nije jednostavno pitanje. Možda mnogo svećenika, koji su u celibatu, smatraju da su svećenici koji se mogu ženiti u povlaštenom položaju. No, nije to tako jednostavno. Pomiriti obiteljski život sa životom župe, zajednice i slično nije lako. Naravno, sve ima svoje prednosti i mane. Naši kolege rimskog obreda najbolje znaju što je najbolje za njih i siguran sam da će naći dobar odgovor za pitanje koje ste postavili te ih podržavam u svakom pogledu.
FOTO/VIDEO: Nikola Wolf
