Ovaj tekst je objavljen u tiskanom izdanju Podravskog lista
Koprivnica ima nekoliko živućih legendi, a jedan od njih svakako je Branko Slukić, mnogima poznatiji pod nadimkom Tirla. Legendarni nogometaš, frizer, ali i biciklista i dalje je pun života, unatoč tome što je prije nekoliko dana proslavio 90. rođendan. Ovaj veliki jubilej obilježio je u društvu prijatelja s kojima se svakodnevno druži desetljećima, a koji su ga tom prilikom iznenadili „biciklističkom tortom“.
– Nije mala stvar doživjeti 90 godina i iznenađen sam kako je to brzo prošlo, pogotovo otkad sam u mirovini. Te 24 godine prošle su mi dok rečeš keks. Ali imam rituale kojih se držim, ujutro malo dulje spavam, onda odem u grad na kavu, ekipa čeka na prozivku, kasnije idem na bazen, dođem kući oko 15:30, u 16 je ručak, pa malo po voćnjaku i već je mrak. Stalno imam nešto za raditi – rekao nam je dan kasnije, nakon što su se slegli dojmovi s proslave.
Tirla je, ustvari, cijeli život vrlo aktivan. Počelo je s nogometom, koji mu je prva ljubav, nastavilo se s biciklizmom, koji ga prati kroz cijeli život, a u sve to uspio je uklopiti i frizerski zanat, po kojem ga ljudi najviše pamte. Ipak, prolazeći kroz životne teme konstantno se vraćao na nogomet, od kojeg ni danas ne odustaje. I dalje ga se može redovito vidjeti na utakmicama Slavena, gdje je sve i počelo kada je imao 10 godina. Kasnije se kao vratar okušao u Lokomotivi (današnja Koprivnica op.a.), nakon vojske ponovno se vratio u Slaven, gdje je s 22 godine postao prvi golman, no 1960., zbog posla i nemogućnosti redovitog treniranja, opet odlazi na vrata Lokomotive i tamo ostaje sljedećih 12 godina. Mislio je te 1972. da je karijera okončana, ali tada na poziv prijatelja na dvije godine odlazi u Torčec pa je kopačke o klin objesio s točno 40 godina života.
Četiri generacije vratara
– Dok sam bio mlađi, taman prije vojske, dobio sam poziv da idem braniti u Zagreb, a za služenja vojnog roka, javio se i Jadran iz Kragujevca, koji me želio potpisati, ali ipak sam ostao vjeran Slavenu. Branio sam po raznim turnirima i ligama sve do 60. godine, a onda su tu vratarsku poziciju preuzeli moji nasljednici. Sin Bero je godinama bio prvi golman Slavena, Dejan je mlađi, on je jedno vrijeme čak bio na Dinamu u posudbi, igrao, između ostalih, s Prosinečkim, ali imao je problem što je više volio muziku od nogometa pa značajniju karijeru nije ostvario. Tu je sad i četvrta generacija, unuk Karlo. Od malih nogu je trenirao i bio veliki talent. Prošao je Slavenovu školu, no pravu priliku nikad nije dobio pa je bio na posudbama u Cibaliji, Koprivnici, a danas brani u nižim austrijskim ligama, s time da je nedavno otvorio i vratarsku školu – pohvalio se Branko nasljednicima. Naveli smo, bicikl mu je druga ljubav. Od malena je vozio utrke, kasnije čak i motorističke, a onda je u mirovini opet postao aktivan te je jedan od osnivača koprivničkog Oldtimer kluba Biciklin.
– Imali smo jedno društvo koje se redovito vozilo biciklom. Išli smo prema Dubravi, Čakovcu, radili velike kilometre i predložio sam da osnujemo klub. Nas je bilo 15, 20 koji smo se uvijek kretali, no kad smo napravili klub, pročulo se i došli smo do brojke od 240 članova. Nedavno je Oldtimer klub Biciklin proslavio 20 godina postojana, članova je sve manje, ali i dalje se družimo. U to sam se vrijeme posvetio i starijim biciklima, sakupljao ih po cijeloj Podravini, posložio ih sigurno 100 komada, a njih 10 poklonio našem muzeju. I još uvijek znam šarafiti po njima, ali manje nego prije – pojasnio je. Zanimljivo, sve do prije pet-šest godina znao je odvoziti ture od 50-ak kilometara, a prije 15-ak godina odvozio je i 100 km do Slovenije i kluba s kojima su se pobratimili.
Brico na kolodvoru 40 godina
– Bila je biciklijada, mislio sam da neću ići, jer je Dinamo igrao sa Slavenom u Koprivnici, ali sam se predomislio, probudio u 3:30 ujutro i krenuo. Trebalo mi je pet sati, prosjek mi je bio oko 20 km/h. Njihov predsjednik pitao me gdje mi je auto, a ja njemu da sam došao biciklom. Mislio je da s njega radim bedaka, ali vidjeli su me na biciklu ranije njihovi članovi i potvrdili mu. Taj sam put bio s trkačkim biciklom pa je bilo lakše – prisjetio se. Međutim, mimo nogometa i biciklizma, mnogi Tirlu najviše pamte po frizerskoj radionici na koprivničkom željezničkom kolodvoru, gdje je punih 40 godina uređivao frizure brojnih građana.
– Završio sam školu za frizera, a do vojske imao već tri godine radnog staža. Kad sam se vratio iz nje, kod rudnika u Glogovcu otvorio sam radnju i tamo bio do 1960., kada sam se vratio u Koprivnicu u svoj novi salon na kolodvoru. Tamo sam radio do 2000., dakle punih 40 godina, kada sam otišao u mirovinu, a u tom je periodu kroz moje ruke prošlo puno poznatih Koprivničanaca, jer tada nije bilo toliko frizera kao danas – s ponosom je naglasio. S odmakom od 24 godine kaže da ni za čim u životu ne žali, a kao tajnu dugovječnosti naglasio je riječ aktivnost.
– Od malih nogu bio sam vrlo aktivan. Išao sam na potok, plivao, pješice sam znao ići na Šodericu, po pruzi sam trčao. Ma trčao sam gdje sam stigao, jer sam trenirao sam, tada nisam imao golmanskog trenera. Ta aktivnost ostala je do danas. Iako sam napunio 90, i daljem vozim bicikl, motor, auto, aktivan sam po vrtu, vježbam, idem na bazen tri-četiri puta tjedno. Važno je i društvo, svaki dan nađem se sa svojom ekipom, to je pod obavezno. Najstariji sam u tom društvu, ali tema nikad ne nedostaje. Najčešće je to nogomet, ali i politika je na meniju – kaže nam. Jasno, tu je i obitelj, koja je uvijek i u svemu bila velika podrška.
Samo da ne budem nikom na teret
– Supruga Katica uz mene je 68 godina, imamo dva sina, tri unuka i jednog praunuka. Dakle, sve dečki, curu još uvijek čekamo, da se našalim. Ali sretan sam, svi su postigli nešto od svojih života i to je najvažnije – naglasio je. Zdravlje ga dobro služi i kaže da se, s obzirom na godine, na ništa ne može požaliti, a što nosi budućnost, teško mu je reći.
– Kako Bog da, tako će biti. Želim gurati dokle god ide, samo ne želim da jednog dana padnem na nečiju grbaču. Toga me strah i toga se bojim više od svega. Ne želim ležati u krevetu, da netko mora voditi brigu o meni, da sam na teret nekome. Nadam se da do toga neće doći. Mnogi se čude kako još uvijek mogu zabaciti nogu preko štange na biciklu, a to je samo dokaz da se isplati biti aktivan i u ovim starijim danima – poručio je za kraj Tirla. S obzirom na želju, aktivnost i vedri duh koji ga krasi, ne sumnjamo da će mu i preostalih 10 godina proletjeli kao i ove dosad, a tada se ponovno vidimo – na proslavi okruglog, stotog rođendana…
