Ovaj tekst je objavljen u tiskanom izdanju Podravskog lista
Poslovni prostor od 20 kvadrata u Dravskoj ulici već četiri mjeseca ispunjava zvuk šivaće mašine, koju s puno zadovoljstva i entuzijazma „gazi“ Koprivničanka Helena Lončar (35). Njeno je carstvo upravo onakvo kakvo bi svaka žena poželjela – velika svijetla prostorija s izložbenim ormarom prepunim torbica raznih dimenzija, boja, materijala i primjena.
– Baka je od malih nogu imala mašinu „na noge“, to je nama bratićima i sestričnama bilo kao što je djeci danas mobitel. Svi smo se mijenjali na njoj i tak je kod mene krenula ta ljubav prema šivanju. Kasnije me život odnio u ekonomsku školu pa na ekonomski fakultet, nakon čega sam deset godina radila u organizaciji međunarodnog prometa. Ove sam godine nakon puno godina samostalnog učenja te čak desetljeća proučavanja raznih radova i tehnika na internetu krenula u svoje vode za svoju ljubav, odnosno za gušt – govori Helena koja je kao djevojčica na bakinoj mašini šivala šoseke i majice, a onda joj se s vremenom iskristalizirala ideja da je ženska torbica ono što bi mogla šivati.
– Uglavnom mi ono što se nudilo po trgovinama nije bilo po volji, uvijek mi je trebalo nešto drugačije, posebno pa je najjednostavnije bilo tako nešto i realizirati. Nisam tip da bih šivala nešto po mjeri i veličinama. Torbice su mi se pokazale savršenim proizvodom, gledala sam po internetu kako to neki drugi izrađuju i pomislila ako netko drugi može, zašto ne bih i ja – govori nam Helena i pokazuje raznorazne primjerke proizašle iz njene radionice.
– Ovo su sve unikati, sve izrađujem po jedan primjerak. Mislim da se sa sto istih ne mogu ni probiti na tržište. Ideje mi jednostavno dođu kad opipam materijal pred sobom, onda ruke same rade, a s manjkom ideja nikad nisam imala problem. S druge strane, nikad nisam ni pokušavala nešto iskopirati jer je to nemoguće, ja uvijek na kraju nešto dodam, oduzmem, prepravim da ta torbica na kraju bude baš po mom guštu – objašnjava. U njenoj maloj radionici nalaze se dvije mašine, čiju je nabavku sama isfinancirala od novaca koje je dobila na vjenčanju.
– Strojevi su moji privat, to sam si kupila od svatova, to je jedino veće kaj sam si kupila. Mislila sam si novci odu, ništa se ne vidi, pa ako ne kupim sad, ništa od toga i tako sam na kraju kupila. Poticaje od Grada nisam ni tražila, no koristim pogodnosti korištenja prostora kao obrtnica početnica. Nisam koristila ni poticaje Zavoda za zapošljavanje jer mi se nije dopala ideja da dvije godine moraš pravdati svoje poslovanje. Imam veliku sreću i podršku od strane supruga koji mi je veliki kritičar i često me usmjerava kaj trebam dodati i oduzeti – pojasnila je Helena koja kupce pronalazi preko Facebook profila „Torbice Ručni Rad – Helena“. Na kraju nam je otkrila da za svaku torbicu treba otprilike dva do tri sata rada, a sve su od umjetne kože.
FOTO/VIDEO Nikola Wolf
