Ovaj tekst je objavljen u tiskanom izdanju Podravskog lista
Da je život na periferiji Koprivnice kud i kamo ugodniji nego onaj u Samoboru, inače jednom od najpoželjnijih gradova za stanovanje u Hrvatskoj, potvrdio nam je ovih dana Marin Kašić, 72-godišnjak koji sa suprugom Slavicom živi podno šume na Zvirišću. Omeli smo ga u poslu, odnosno uživanciji, kako on to kaže, jer mu čišćenje snijega na stotinjak metara dugom putu do kuće ne predstavlja nikakav problem.
– Ma milina dečki moji. To je prava uživancija i dobra tjelovježba – rekao nam je dobro raspoloženi Marin. Odmah nam je otkrio da je sve do 2003. godine živio u stanu u Samoboru, a nakon što je otišao u mirovinu promijenili su i prebivalište.
– Tamo je u stanu ostala kći, a ja sam sa suprugom preselio ovdje. Tu gdje smo sad bila je klijet, uredili smo je, zazidali, proširili i sad tu uživamo. Imamo svoj mir, stotinjak smo metara udaljeni od glavne ceste i nama je tu milina. Imamo sve što nam treba, žena se gore na bregu zabavlja s vrtom, ja radim sve oko kuće i tu imamo sve. Nikad se više ne bi vratio u zgradu – naglasio i dodao da je u Samoboru živio u vojnom stanu, jer je bio vojno lice.
Sredio život pa dobio tumor
– Nekad sam radio u JNA, a kako je počeo rat prebacili smo se u našu vojsku i u njoj sam ostao do 2003. godine. Imao sam beneficije i otišao u mirovinu. U Samoboru smo živjeli u vojnom stanu i mogu vam reći da je živjeti u zgradi prava muka, pogotovo za čovjeka bez posla. Galama, vrata lupaju, auti se parkiraju, stalno ti netko skače po glavi, ma užas. Dolaskom ovdje smo se preporodili, spavamo ‘kaj zaklani’. Dobili smo nove obaveze, morali smo nabavljati drvo za grijanje, ali sad smo na sve navikli i velim, ni za što na svijetu se više ne bih vratio u zgradu. Tu smo podno šume, netko možda nikad ne bi prihvatio ovo što mi imamo, ali nama to sad znači sve. Nikad nismo imali problema ni s kim, čak ni sa životinjama, iako su nam jedne godine divlje svinje napravile dobar nered – priča nam naš sugovornik. Ipak, da ne bude sve idealno pobrinula se bolest. Naime, Marinu je prije nekoliko godina dijagnosticiran tumor i kako nam kaže, srećom je ostao živ, jer su ga izvadili na vrijeme.
– Izvadili su mi mjehur i prostatu tako da sada imam vrećicu. Bilo je grdo, mokrio sam krv svako malo, nisam mogao normalno ni spavati, to je bilo ‘ubi bože’. Kad sam primijetio da nešto ne štima, javio sam se urologu Dubravku Mišiću, sad je u Švedskoj ako se ne varam, i on mi je rekao da na pregledu nisam bio pet godina i da sam došao u zadnji čas. Kemoterapije sam dobivao tu u našoj bolnici, ali život su mi spasili na KBC Rebro u Zagrebu. Ovdje u Koprivnici nisu se usudili operirati me – ispričao nam je.
Danas zdrav k’o dren
Posebnu zahvalu za to što je živ uputio je jednoj osobi.
– U Zagrebu me je u svoje ruke uzeo urolog Ahmad El-Saleh. Dakle, Palestinac mi je spasio život i vidim da je riječ o pravom stručnjaku, jer je svake godine proglašavan urologom godine u Hrvatskoj. A ono što me posebno muči i smeta je to što se sad događa njegovom narodu. Svaku večer gledam i plačem što Židovi rade Palestincima. To je sramota čovječanstva i nadam se da će sve to što prije prestati. I zbog ljudi koji tamo žive, ali i zbog urologa El-Saleha. Nikada neću zaboraviti to što je napravio za mene, sad sam zdrav k’o dren i mogu slobodno slaviti drugi rođendan – naglasio je.
Od te operacije, kaže nam Marin, prošle su četiri godine, ali ne osjeća nikakve posljedice i zato i uživa sa suprugom u kući podno šume na Zvirišću. Posla stalno nađe, pogotovo kako će dani biti sve duži, a kada ga i ulovi dosada, tu je Facebook preko kojeg saznaje što ima novoga.
– Ma milina, samo neka potraje – zaključio je Marin.
FOTO/VIDEO Nikola Wolf
