Ovaj tekst je objavljen u tiskanom izdanju Podravskog lista
Inspirativni prizor žene u invalidskim kolicima koja obrađuje svoj vrt bio je dovoljna motivacija i znak da se ovdje radi o životnoj priči koju vrijedi podijeliti s javnošću kako bi oni koje se također nalaze u teškoj životnoj situaciji možda pronašli novu snagu za prevladavanje problema koje je život stavio pred njih. Upravo se o tome i radi u priči koju bi bio grijeh ne podijeliti s drugima. Život je pred Vesnu Premec iz Sesveta Ludbreških, naselja u općini Sveti Đurđ, stavio najveću prepreku. Naime, ona je u naponu snage, kao mlada žena, prije dvadesetak godina ostala nepokretna, odsječena od prsa nadolje. Možda se sama po sebi nameće ideja da je strašnu nesreću koja ju je zadesila Vesna preživjela uz pomoć obitelji i prijatelja.
No, ovdje se radi o priči koja prvenstveno govori o snazi ljudskog duha, o osobnoj pobjedi i volji za životom nad naizgled nepremostivim problemima. Kako smo kazali, Vesna je prije dvadesetak godina doživjela nesreću u kojoj su joj potrgani torakalni kralješci, prekinuta leđna moždina te je imala tešku ozljedu glave i mozga. Dogodilo se to kada se biciklom spuštala iz tada popularnog ludbreškog restorana koji se nalazi u Vinogradima Ludbreškim. Kako se radi o objektu koji se nalazi na brijegu, Vesna je ipak malo podcijenila spust, biciklom razvila preveliku brzinu i pala. Bio je to put koji je trajao nekoliko metara i djelić sekunde, a koji je Vesnu od mlade žene u naponu snage doveo do paraplegičara.
– Tada sam imala i tešku ozljedu glave i da nije bilo moje tete koja je bila viša medicinska sestra, danas ne bi bila živa. Lebdjela sam između života i smrti neko vrijeme, doživjela teške halucinacije, bila malo u Rusiji, malo na svemirskom brodu, ali zapravo u bolničkom krevetu i borila se za život. Inače, istina je da kad ste blizu smrti, a ja sam bila vrlo blizu, vidite tunel sa svjetlošću na kraju, mogu to potvrditi iz vlastitog iskustva – objasnila je Vesna. Iako je preživjela, prava borba tek ju je čekala. Kako smo kazali, Vesni je veći dio tijela odsječen od mozga, ostale su joj samo ruke i snažna volja, kojima može upravljati.
– Prije nesreće radila sam u austrijskom Kitzbühelu kao ugostiteljsko-turistički radnik. Nakon što sam se oporavila od nesreće, otišla sam tamo kako bih još nešto zaradila, a prijavila sam se za posao peglanja. No, tada sam još živjela u nekom drugom filmu. Mislila sam da ću ponovno hodati, pokušala sam raditi u kolicima, a čak sam i zaradila 2,5 tisuće eura. No, tada sam uvidjela da moram prihvatiti da više ne mogu raditi. Vrlo je teško sebi u glavu staviti misao da više nikad nećete hodati. No morala sam to prihvatiti i tako početi živjeti. Godinu i pol odbijala sam se prijaviti za invalidsku mirovinu, nisam htjela prihvatiti to što se dogodilo – navela je Vesna.
Sad je u mirovini, ali ne miruje i tu tek dolazimo do poante ove priče. Vesna živi sama, održava svoju kuću, dala si je napraviti poseban lift, a uređuje i vlastiti vrt, ne, kako kaže, iz nužde, jer si može priuštiti sve što joj treba, već iz želje. Kaže kako ima nekoliko prijatelja s kojima se čuje i da joj sada više ništa ne treba osim njenog vrta i njene tri mačke. Dodaje da ne kani trošiti vrijeme na „neandertalce“ kojih, tvrdi, ima i previše.
– Raditi, u smislu radnog odnosa, ne mogu. Pokušala sam, ali mi je preteško. No brinuti se o sebi, imati vrti, pa i kretati se vrtom u kolicima i pomalo kopati nije mi problem, jer moraš si staviti taj film u glavu, prihvatiti ono što je neizbježno i ići dalje. I ono najvažnije, ne zamarati se s nevažnim stvarima i ljudima – zaključila je Vesna Premec.
FOTO/VIDEO Nikola Wolf
