Ovaj tekst je objavljen u tiskanom izdanju Podravskog lista
Da medalja ima dvije strane uzrečica je koja se može čuti u svakodnevnom mudrovanju, a ista se može prenijeti i na život. Dok jedni žive u izobilju i nikad nisu zadovoljni s onime što imaju, drugi jedva spajaju kraj s krajem. U ovu drugu skupinu ljudi spada Zdravko Hrenić, 65-godišnjak dobro poznat mnogim Starograđanima. Već desetljećima skromno živi u Ulici Teofila Hana, kući bez ulaznih vrata i s tu i tamo kojim prozorom, a dvorište mu je obraslo raznim raslinjem i napunjeno stvarima koje bi drugi bez razmišljanja pobacali. Nikada se nije ženio, nema ni djecu, a nije ni u radnom odnosu već desetljećima. Točnije, od 1996., kako je doselio u trenutnu kuću. U dvorištu nas je ugostio i odmah ispričao kako ga život od malena nije mazio.
– To možete vidjeti i sami. Nisam zadovoljan kako sam živio i još uvijek živim, ali tako je kako je. Sve je počelo još dok sam bio školarac. Imao sam 11 godina kada su se roditelji razveli i ostao sam živjeti s tatom. Živjeli smo u blizini Jagnjedovca, ali nakon nekog vremena više nisam mogao biti s njim, jer nije bio dobar prema meni. Jednom me čak vezao za stup u štali i tukao, jer mu je plaća nestala. Nisam imao veze s time, novac je stavio u drugu sobu i zaboravio, a mene je okrivio. Kasnije se ispričavao, ali bilo je kasno, već sam doživio stres. Bio sam tada u petom, šestom razredu, osjetljiv, nikada to neću zaboraviti – rekao nam je Zdravko uvodno. Ipak, nekako se snalazio i nakon škole osam godina radio u računovodstvu Bilokalnika.
Radio u dalekom SSSR-u
– Bio sam glavni knjigovođa, ali ni to nije dugo trajalo pa sam otišao za Njemačku. Četiri godine radio na crno, spavao posvuda, čak i na klupama po parku, a dvije godine imao sam ugovor. Tamo sam naučio raditi s oplatama, šalovati i uskoro sam otišao prema istoku. Nekoliko mjeseci bio sam u SSSR-u, točnije u Kazahstanu, otprilike 1200 kilometara istočno od Moskve. Firma je bila dobra, posao dobar, ali novaca nije bilo pa smo se vratili. Sjećam se k’o danas, devet nas je bilo tamo, a osam nas se vratilo, jer nam se jedan zagubio negdje u Moskvi – prisjeća se Zdravko životne pustolovine. Nakon toga ozbiljan posao više nije imao. Danas živi od 150 eura mirovine.
– Tu živim od 1996. i otkad sam ovdje, bez stalnog sam posla. Održavao sam neke gorice tu na bregu, ali ljudi su ih iskrčili i nema više. Znao sam kositi i travu, ali ni toga nema više. Primam tih 150 eura i nekako se snalazim. Hranu mi dovoze iz Crvenog križa i tu nemam što za reći, meni je to dovoljno – skromno je priznao. Dvorište mu je, inače, puno svega, a posebno se ističu bicikli. Kaže Zdravko, ne bez razloga.
– U slobodno vrijeme ih popravljam, u tome sam dosta dobar. Ljudi me već znaju pa mi ostavljaju bicikle. Mimo njih, ima svega i svačega po dvoru, čak i skije, taman su moj broj, da se našalim. Sve to dobro dođe. Nešto skupljam, nešto bacam na hrpu, nekad mi ljudi donesu neke stvari. Bace cijevi pa ja uzmem, otpilim, odnesem na sirovinu i dobijem novac – pojasnio je. Kao što smo napomenuli u uvodu, na ulazu u kuću vrata nema, no to njemu ne predstavlja neki problem. Čak ni zimi.
Život bez osnovnih uvjeta
– Živim u jednoj sobici, imam kamina, grijem si, upalim i grijalicu ako treba. Nitko mi ne dolazi, iako imam brata i nećaka u Draganovcu. Susjedi nekad pomognu, dobri su, daju što mi treba. Ne bojim se ni da će mi netko nepozvan doći, pa tko bi došao u ovakvo stanje. Dolazi tek susjedova mačka, ali ona na četiri noge. Ove na dvije isto znaju, ali nisam ja više za to, godine su na leđima – nasmijao se Zdravko. Nažalost, nema struju ni vodu, a kanalizacija mu ni ne treba, jer u dvorištu ima septičku.
– Išao sam prije nekoliko godina u grad, htjeli su mi dati struju, ali na Elektri su mi rekli da mi treba građevinska dozvola, koju nemam. Nemam ni novce za nju, tražili su 11.000 kuna, otkud to meni? – pita se naš sugovornik. Unatoč svim problemima i godinama, zdravlje ga i dalje služi, iako se tu i tamo pojavi neki problem, priča nam podižući majicu.
– Eto, nedavno sam dobio kožnu infekciju, sad je dobro jer mi je doktorica dala neku mast. Imao sam nedavno i začepljenje uha, tjedan dana sam ga namakao kaj ga je mogla isprati. Također, prije nekoliko sam godina opao kod brata, polomio tri rebra, pa kartona nisu mogli naći, jer od 1988. pa sve do tog događaja nisam bio kod doktora. To valjda znači da sam bio zdrav – opet se nasmijao i na samom kraju razgovora poručio da nema volje još dugo biti na ovome svijetu.
– Još leto, dva i ‘ko ga fućka. Dosta je bilo, već mi je dojadilo živjeti – zaključio je Zdravko.
FOTO/VIDEO Nikola Wolf
