Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Vjernici su morali davati kopune. Sir su davali župniku za molitve i nesreće…

Piše: Hrvoje Petrić

U Torčecu su seljaci, ali i u susjednim slobodnjačkim selima, Botovu i Đelekovcu, držali uglavnom sitne posjede koji nisu omogućavali značajnu poljoprivrednu proizvodnju te je stanovništvo tijekom 18. stoljeća uglavnom živjelo vrlo skromno. Značaj Torčeca i njegovih stanovnika djelomično potvrđuje spominjanje ovog sela u zaključcima Hrvatskog sabora održanog 12. srpnja 1704. godine u Varaždinu. Osim toga, iz zaključaka Hrvatske kraljevinske konferencije održane u Zagrebu 17. prosinca 1712. godine vidi se da se u podravskom kraju pojavila kuga, a spominje se kraljev dopis župljanima u vezi s pojavom kuge. Tom se prigodom spominju Torčec i Đelekovec. Mjere protiv kuge odmah su poduzete, posebice u Ludbregu, Đelekovcu i Torčecu, što se može vidjeti iz zaključaka Hrvatske kraljevinske konferencije održane 26. listopada 1713. godine u Varaždinu.

Nakon Nikole Makara, koji je svojim posjedima priključio nekoliko novih sela, njegove posjede, a time i Torčec, naslijedio je njegov sin Ivan Leopold Makar. On je nastavio vojničku karijeru i dostigao čin pukovnika. Nakon oslobođenja Slavonije od turske vlasti stekao je ondje vlastelinstvo Ivankovo, ali je najveći dio života ipak proveo u Kuzmincu, a dijelom je boravio i u Torčecu.

Stranica popisa imanja Torčanaca iz 18. stoljeća (1)

Ivan Leopold Makar umro je 3. prosinca 1725. godine u Kuzmincu, a iza sebe je ostavio velike dugove. Kad je 1727. godine Torčec i još tri sela vlastelinstva Kuzminec zaposjeo zagrebački Kaptol, torčanski slobodnjaci tužili su se da ih je “zadnji on gospodin Makar janoš silnum rukum, železjem i temnicum na neprispodobne birsage Filipanske i druge neprilične dohotke pritucal i nagnal”. Kad je Makar 1725. godine umro, odbili su oni davati “neprispodobne dohotke” i “neprilične birsage”.

Tlaka

Zagrebački Kaptol tražio je da sva podavanja daju kao i za vrijeme Makara. Oni su to odbili ovom izjavom: “Po ovom pismu pred Milustionum Gospodum declarujemo se, da nedaj Bože, da bi se mi hoteli ili želeli suprot gospodi naši postaviti, ali kakve tverdo korščine inauratiželeli, da pače vu vsem verno služiti i podložni gospodi naši želemo biti, ali tak vendar i s tu conditiu da vu naših pravicah i stari navadi budu nas deržali.” 

Slobodnjaci iz Torčeca sve do 1727. godine nisu plaćali porez. Te je godine Hrvatski sabor donio odluku da se i oni podvrgnu poreznim teretima. Povodom toga žalili su se da “zvun grunta (kuće i okućnice) na području orsaga” (banske Hrvatske) nemaju ništa, jer se njihova “polja, senokoše i gorice” nalaze “na vugarske i generalie strani” (tj. na području Mađarske – možda legradski posjedi, te na području Vojne krajine – najvjerojatnije oko Drnja). Ako im se nametne porez, oni će se, prijetili su, odseliti u Vojnu krajinu kako više ne bi bili dužni plaćati ni Kraljevini ni vlastelinu, ali do toga nije došlo. Hrvatski sabor u Zagrebu 3. rujna 1736. godine odredio je za Torčec porez koji je izgleda iznosio 18 rajnskih forinti po dimu, a Hrvatski sabor održan u Glini 4. rujna 1737. godine povećava porezno opterećenje za Torčec izgleda na 21 forint po dimu. 

Nakon smrti Ivana Leopolda Makara, vlastelinstvo Kuzminec naslijedila je njegova sestra barunica Marija Josipa Makar, udana za mađarskog plemića Emerika Dessoffyja, koji je bio u carskoj vojsci kao časnik. Njegov sin Gabrijel kao kapetan spominje se da je 1749. godine stanovao u Torčecu. Godine 1749. ona je kuzminske posjede pokušala prodati vlasniku Rasinje Josipu Eszterhazyju, ali su već 1750. godine veći njihov dio preuzeli grofovi Erdedi. Godine 1765. spominje se kao vlasnik Torčeca grof Ivan Nepomuk Erdedi. On je 1778. godine uredio urbarijalne odnose s Torčancima, a predaja kaže da je u njegovo vrijeme stari plemićki dvorac bio u lošem stanju. Mijo Fonjak iz Torčeca vozio je opeku iz dvorca i izgradio svoju kuću oko 1795. godine.

U prvoj polovici 18. stoljeća nametnute su neke nove radne dužnosti slobodnjacima. Slobodnjaci iz Botova i Torčeca bili su prisiljeni prodavati vlastelinsko vino, a Đelekovčanima je povećan podvoz na duge relacije, a od ranije su morali s polja voziti u spremište vlastelinske žitarice.

Stranica popisa imanja Torčanaca iz 18. stoljeća (2)

Povećanje feudalnih tereta, napose tlake, izazvalo je općenito nezadovoljstvo seljaka koje je u ožujku 1755. godine preraslo u podravsku seljačku bunu. Buna je započela u Velikom i Malom Otoku te u Imbriovcu, a ubrzo se proširila po okolnim selima. Dana 9. ožujka ustanički kapetani Andrija Mraz iz Velikog otoka i seoski sudac Benuš iz Zablatja “na lagun vina sedeći” predložili su: “Hajde, oćemo v Đelekovec porušiti, da nam i oni doidu na pomoć, ako ne dojdeju pasje vere, hoćemo je porobiti i na vse četiri kraja vužgati; Đelekovčani naj prouče na Torčec i Botovo.” No, kako se kasnije vidjelo, u Đelekovcu, Botovu i Torčecu nije došlo do bune. Tamo su živjeli slobodnjaci, koji su bili dobro naoružani jer su služili u vlastelinskom banderiju, a njihovi su interesi bili znatno različiti od interesa pobunjenih kmetova.

U 18. stoljeću došlo je do regulacije rijeke Drave i njezinih pritoka. U Hrvatskom državnom arhivu u spisima Generalne komande Karlovca i Varaždina sačuvao nam se jedan spis iz 1777. godine u kojem se spominje regulacija pritoka rijeke Drave kod sela Botovo, Đelekovec i Torčec, što svjedoči da se za ovo područje brinula Vojna krajina, dakako uz stalnu pomoć civilne Hrvatske. 

U Torčecu je 1778. godine bila provedena urbarijalna regulacija, odnosno određivanje maksimalnog opterećenja seljaka, koja je počela nalogom kraljice Marije Terezije od 24. rujna 1773. godine. Regulacijom su povećene osnovne poljoprivredne površine. Tako je povećan broj oranica, livada i okućnica. Torčec je 1778. godine imao 11,25 selišta, a oranice su povećane sa 253 jutara 1774. godine na 260 jutara 1778. godine. Livade su povećane sa 134,8 kosaca 1774. na 181 kosac 1778. godine, a okućnice sa 79,87 pož. vagona 1774. na 84,62 pož. vagona 1778. godine. Izgleda da su urbarijalni ili selišni posjedi u najviše slučajeva povećavani priključivanjem izvanselišnih državina (krčevina, činženih zemalja) i desertnih zemljišta. Sve su te zemlje seljaci i ranije držali, kao državine posebne vrste. U nekim slučajevima urbarijalnim su zemljama dodavani trnjaci i šikare koje su seljaci trebali kultivirati kao oranice.

Urbar iz 1778. godine regulirao je buduće obveze torčanskih slobodnjaka prema grofu Ivanu Nepomuku Erdedyju. Torčanski slobodnjaci morali su davati razna podavanja:

         1. vlastelinstvu plaćati rentu od 287 forinti i 30 novčića,

         2. u ime desetine od komada zemlje Čičkovina morali su svake godine davati 80 kosaca, 100 žetelaca, 35 pijetlova i 35 pilića,

         3. od zemlje zvane Poljanica obvezali su se davati desetinu prinosa,

         4. ovo odmjerenje za torčanske slobodnjake sastavljeno je u četiri primjerka, dano u Križevcima 1. prosinca 1778. godine.

Osim toga, kako smo već spomenuli, torčanski slobodnjaci činili su vojnu postrojbu svog vlastelina, odnosno vlastelinstva, zvanu banderij. Hrvatski je sabor za vrijeme ratova donosio odredbe da vlastelinstva na kojima postoje slobodnjaci daju u vojsku određeni broj slobodnjaka. Ti su slobodnjaci sudjelovali u radu kao vlastelinska postrojba i pod zapovjedništvom časnika koje je odredio njihov vlastelin. Smatralo se da su vlastelinstva sa slobodnjacima dužna opremiti i poslati svoje postrojbe u zemaljsku vojsku. Na zasjedanju Hrvatskog sabora u Varaždinu 2. svibnja 1738. godine znalo se da će Turci nastaviti rat te je sabor odobrio kralju, između ostalih vojnika, da selo Torčec dade 30 konjanika i 40 pješaka. Hrvatski sabor na zasjedanju u Zagrebu 26. rujna 1748. godine daje posebnu uputu popisivačima kako će obaviti vojsku u pojedinim selima po Hrvatskoj, a tom se prigodom spominje novačenje u Đelekovcu, Botovu i Torčecu.

Nove kuće

Ovdašnji slobodnjaci sudjelovali su u ratu protiv Rakoczyjevih pobunjenika u Mađarskoj početkom 18. stoljeća. U vrijeme nasljednih ratova 1741.-1748. morali su se boriti na ratištima u Italiji, Bavarskoj i Češkoj. Naročito su teške vojne dužnosti bile nametnute slobodnjacima u doba ratova s Napoleonom (1797-1813.). Iako su slobodnjaci imali važnu ulogu u organiziranju hrvatske zemaljske vojske, feudalci su u 18. stoljeću, naročito u razdoblju kada nije bilo ratova, nastojali izmijeniti njihov položaj. Njima zapravo, osim pri nekim svečanostima, nisu mnogo trebali podložnici koji su vojnu dužnosti imali kao gotovo osnovnu dužnost.

Torčec se 1759. godine spominje u još uvijek neistraženim registrima Generalkomande Varaždin – Karlovac kao provincijalno mjesto, a na istom je mjestu 1765. godine zabilježen jedan spis koji govori o odnosima Torčeca i Vojne krajine. U spisima Križevačke županije za 1780. godinu govori se o sporu između stanovnika iz Đelekovca i Torčeca zbog zemlje, jer konačno razgraničenje između ova dva sela nije tada bilo do kraja izvršeno. Torčec je bio organiziran kao slobodnjačka općina, a 1786. godine uvodi se dužnost bilježnika ili notara. Iz te godine postoji izvještaj o imenovanju bilježnika za općine Đelekovec, Botovo i Torčec. Iste je godine građen most preko potoka Gliboki, a sačuvani su spisi o ubiranju desetine i davanju radnika za most u Torčecu na vlastelinstvu Kuzminec.

Tijekom 18. stoljeća Torčec se proširio, a izgradilo se dosta novih kuća. Broj kućedomaćina (obitelji) od 1700. sa 69 porastao je na 110 godine 1733., a broj kuća je porastao od 1680. sa 67 na 105 godine 1771. Godine 1783. u Torčecu je zabilježeno 113, a 1787. godine ukupno 111 kuća. Širenjem sela i izgradnjom novih kuća došlo je do povećanja ukupnog broja stanovnika 1771. godine na 732, dok je 1789. godine bilo popisano 748 stanovnika. Krajem 18. stoljeća iz matičnih knjiga možemo vidjeti broj rođenih Torčanaca. Primjerice od 1790-1799. godine broj rođenih u Torčecu se kretao: 1790. – 34, 1791. – 57, 1792. – 42, 1793. – 51, 1794. – 44, 1795. – 42, 1796. -34, 1797. – 33, 1798. – 27, 1799. – 48.

Od stare matične knjige krštenih (rođenih) za župu Drnje sačuvalo se svega nekoliko listova za 1751. i 1753. godinu. Godine 1751., između ostalih, spominju se prezimena: Horvat, Vidak, Matiašić, Šimonić, Balaško, Vrabec, Gal, Vargović, Vrban, Šimatin, Kolesar, Picer, Požgaj, Pecek, Gyipko, Markušić, Galer, Habota, Cigan, Berta, Balaško, Markuša, Horvatić, Sataić, Zagorec, Naichuchic, Placik, Brezovec, a godine 1753. na ostacima matične knjige mogu se pročitati samo prezimena: Blažek, Mikulec, Kovač i Markuš. Dio se prezimena u župi Drnje odnosio na selo Torčec.

Za poznavanje prezimena u Torčecu važan je izvor popis 114 decimalista u Torčecu koji se čuva u Državnom arhivu u Zagrebu, a nastao je iza 1770. godine. U istom arhivu čuva se još jedan zanimljiv spis. Riječ je o geometrijskoj premjeri slobodnjačkih i kmetskih državina dobra Kuzminec iz oko 1775.-1780. godine u kojem se detaljno popisuju sva zemljišta za naselja Kuzminec, Koledinec, Grbaševec, Rasinju, Kutnjak, Antolovec, Zablatje, Selnicu, Veliki Otok, Martinić i za Torčec. Zanimljivo je da su na području Torčeca svoje posjede, osim Torčanaca, imali i stanovnici iz Drnja, Ivanca, Botova i Peteranca. Također se spominje kapela, a vidi se da je selo imalo svog suca. Ovaj je spis, osim za poznavanje obitelji u Torčecu, osobito zanimljiv za gospodarsku povijest, a za njegovu obradu bila bi potrebna zasebna studija.

Godine 1705. spominje se da crkva sv. Jurja u Drnju ima preko sela Torčeca po legatu dva jutra oranica, između drugih posjeda. Selo Torčec 1705. godine podavalo je župniku u Drnju 10,5 kola mjere žita. Kapela u Torčecu bila je posvećena sv. Stjepanu kralju Ugarskom. Imala je pola jutra zemlje čije međe nisu bile označene. Kopune su u Torčecu podavali 1716. godine.

Iz 1733. godine sačuvan je prvi opis kapele u Torčecu. Kapela je bila podignuta u čast Sv. Stjepanu kralju u sredini sela na lijepom mjestu. Bila je izgrađena iz greda na solidnim hrastovim temeljima. Svaka kuća u selu davala je groš podavanja lopatice u novoj godini, što je iznosilo za cijelo selo pet forinti. Vjernici su morali davati kopune, a svaka je kuća davala sir ako je posjedovala kravu. Osim toga, sir su davali župniku za molitve i nesreće, ali je taj sir vrijedio pet groševa. Iste godine crkveni tutori iz Torčeca bili su Lovro Budaić i Juraj Galar.

Dužnici

Kanonska vizitacija od 25. kolovoza 1752. godine spominje u Torečecu kapelu sv. Stjepana, kod koje nije bilo promjena. Račun crkvenjaka sastojao se u imovini koju su čuvali: Mijo Kolesar i Andro Konjarčić su imali u gotovu 45 rajnskih forinti i 18 groša, a na dugovima: Juraj Grotić 8 rajnskih forinti, Martin Zvonar 4 rajnska forinta, a od ranije utvrđenih dugova su imali: Juraj Sudija 2 rajnska forinta i 10 groša, Đuro Zagorec 1 forint i Đuro Prizer 2 forinta. Zatezne kamate bile su kod nasljednika Gašpara Sataića 1 forint, Stjepana i njegova sina Jurja Matačića ili Brezovca u iznosu od dva rajnska forinta i devet groša.

Kanonska vizitacija iz 1768. godine spominje da je u Torčecu i Botovu bilo 200 civilnih domova, a u Torčecu je župna crkva iz Drnja posjedovala nešto zemlje. Vizitacija iz 1778. spominje da u Torčecu “nitko od naroda ne sablazni, niti je protivan crkvenim i Božjim zapovjedima”. Od sprovoda je župnik u Drnju iz Torčeca dobivao 15 groša, prigodom korizme dobivao je prema prilikama, a od krštenja tri groša.

Godine 1782. Torčec je prema kanonskoj vizitaciji imao 113 kuća u kojima je živjelo 570 duša za ispovijed, 148 djece i 164 vjenčana para. Sav je narod bio katolički, pa tako nije bilo lihvara, sablažnjivih i slatkoumnog života, a svi su izvršili korizmenu ispovijed. Iduće godine spominje se u Torčecu drvena kapela koja je bila u dobrom stanju. Godine 1787. kanonska vizitacija Komarničkog arhiđakonata Zagrebačke biskupije bilježi da selo Torčec ima kapelu sv. Stjepana kralja. Kapela je bila prostrana i prilično opskrbljena namještajem, ali joj je trebalo popraviti krov. Njezin crkvenjak bio je Matija Zvonar. Sav novac od 70 forinti razdijeljen je siromasima za nabavu hrane po nalogu Križevačke županije. U Torčecu je bilo 111 kuća, u kojima je stanovalo 696 žitelja, od kojih je bilo 149 vjenčanih parova, 181 dijete, a 515 odraslih za svetu ispovijed i presvetu pričest.

Radovi na izgradnji tvrdih, makadamskih cesta počinju u torčanskom kraju od druge polovice 18. stoljeća. Do tada nije bilo tvrdih cesta, tako da je kolski promet bio razmjerno slabo razvijen jer nije bilo primjera karavanskog prijevoza, a uvelike se koristila rijeka Drava kao prometna arterija. U početku su se ceste proširivale i nasipavale uglavnom dravskim šljunkom. Tako je kroz Torčec prolazila jedan cesta, koja se 1777. godine zove trgovačka cesta (viacommerciali), koja je od Drnja, preko Torčeca i Đelekovca vodila u Veliki Otok. Riječ je o današnjoj cesti koja povezuje Drnje preko Torčeca s Đelekovcem, a koja je sigurno tvrdu podlogu dobila tek u drugoj polovici 19. stoljeća.

Facebook
Twitter
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI