Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije
[FELJTON] STOLJEĆE JOSIPA MANOLIĆA 2. DIO

Zagrebačkom ilegalcu metak vade bez anestezije

piše: Željko Krušelj

Hitlerovu i Mussolinijevu agresiju na Kraljevinu Jugoslaviju 6. travnja 1941. pratila je žurna mobilizacija u starojugoslavensku vojsku. Manolić je imao sreću da ne bude mobiliziran, jer je kao vojni obveznik bio evidentiran u Bjelovaru pa u tom kratkom vremenu nisu ni znali da ga trebaju tražiti u Novoj Gradiški. Nije se u vojsku javio ni kao dobrovoljac, iako je preporuka Partije, temeljena na potrebi očuvanja slobode „svih jugoslavenskih naroda“, bila da članovi i simpatizeri to učine u što većem broju.

Na taj je način izbjegao zarobljavanje, možda i osobnu pogibelj, svjestan kako mogućnosti za ozbiljniji otpor zapravo i nije bilo. Kao vječni realist, Manolić je znao i da Hrvati nisu spremni masovno se žrtvovati za očuvanje te velikosrpske tvorbe. Nagla uspostava Nezavisne Države Hrvatske zatekla ga je, dakle, u Novoj Gradiški, gdje je ostao jedini partijski dužnosnik, budući da je cijeli Okružni komitet KPH bio mobiliziran. Kako je nastavio s tiskanjem i raspačavanjem antifašističkih letaka, ustaško je redarstvo za njim ubrzo počelo intenzivnu potragu, tijekom koje su uhitili i nekoliko skojevaca.

Stalno je mijenjao prenoćišta i tek je početkom svibnja pronašao način kako da se prebaci u Zagreb, gdje ga u tom trenutku nisu tražili, a i gdje je imao puno veću mogućnost skrivanja. Na tome je inzistiralo i vodstvo CK KPH, ponajprije Rade Končar i Stipe Ugarković. I u Zagrebu mu je primarni zadatak bio organiziranje tiskanja komunističkih letaka, ali je ilegalna tiskara već krajem svibnja bila provaljena, s njom i cijela skojevska grupa. Netko je odao i Manolićevo prenoćište pa je 27. svibnja 1941. u Brozovoj 11 i njemu postavljena policijska zasjeda. Koliko se ustaška vlast pobrinula za efikasnu identifikaciju i eliminaciju skojevske grupa ponajbolje je govorio podatak da su za Manolićevo uhićenje doveli i jednog novogradiškog agenta.

Odveden je i saslušavan u Đorđićevoj, policijskoj adresi koja je obilježila sve hrvatske režime. Kako nije zadovoljavajuće odgovarao na pitanja, slijedio je cijeli niz udaraca pendrecima, a mučenje je potrajalo satima. Tako krvav i pretučen, u lancima je pješice sproveden na kolodvor i predan novogradiškoj policiji. Bačen je u tamošnji pritvor Kotarskog suda. Idućeg je jutra opet pretučen, ovoga puta po nogama i tabanima. Ništa nije priznao o raspačavanju već spomenutih letaka, niti o članovima tamošnje partijske i skojevske organizacije. U zatvoru je ostao mjesec dana, nakon čega je s ostalim zatvorenicima prebačen u zatvor Sudskog stola u Slavonskoj Požegi. Tu je ponovno saslušavan i, već po običaju, svaki put pretučen.

Pušten na slobodu

Bio je u grupi komunista i skojevaca čije je suđenje počelo 9. rujna 1941. i trajalo je dva dana. Trojica su osuđena na smrt, što je kasnije promijenjeno u vremenske kazne, s čim se i on unaprijed pomirio. No, sud je u njegovom slučaju konstatirao da nema nikakvih dokaza i da ga nitko nije teretio. Na vlastito je iznenađenje, još više svog odvjetnika koji mu je po službenoj dužnosti dodijeljen, oslobođen svih optužbi i odmah pušten na slobodu. Čini se da je to suđenje imalo jakog odraza na Manolićev način razmišljanja nakon oslobođenja, kad je stalno bio pod optužbama da previše pomaže osobama koje su terećene za služenje ustaškoj državi.

Uvjerio se, naime, da je i u NDH bilo moguće da sudovi, unatoč rigoroznim zakonskim odredbama, donose presude koje su se temeljile na dokazima, a ne samo na ideološkoj netrpeljivosti prema komunistima i ostalim antifašistima. Vrijeme provedeno u zatvoru još se na neki način odrazilo na Manolića. Tada je u Zagrebu izvršeno nekoliko diverzantskih akcija, primjerice ona kod Botaničkog vrta, gdje je ranjeno 28 ustaša. Da je bio na slobodi, sigurno bi i on, na glasu po svojoj pouzdanosti u izvršavanju bilo kakvih partijskih zadataka, u tome aktivno sudjelovao. Kako su učesnici mahom uhićeni ili ubijeni, ispostavilo se da mu je zatvor zapravo spasio život.

Manoliću je partijskim kanalima poručeno da nikako ne ostaje u Novoj Gradiški, jer ustaše nisu s odobravanjem primili vijest o njegovu oslobađanju. Zato se potajno vratio u Zagreb. Tu se situacija zbog stalnih uhićenja partijskih aktivista, poslije Botaničkog vrta njih čak 700, bitno promijenila pa je poduže tražio vezu. Gotovo svi njegovi dotadašnji suradnici morali su prebjeći u partizane. Vezu je nakon nekog vremena našao preko svojih sindikalnih suradnika i ubrzo je kooptiran u Pokrajinski komitet SKOJ-a. Zadatak mu je bio organizirati skojevske trojke, njih stotinjak, koje su trebale nastaviti ono što je prekinuto masovnim uhićenjima.

U to je vrijeme dobio i konspirativno ime „drug Crni“. Svojevrsni mu je mentor bio Stevo Krajačić, koji tada postaje glavni partizanski obavještajac i bliski suradnik Josipa Broza Tita. S Krajačićem je, usput rečeno, ostao gotovo pupčano vezan sve do njegove smrti. Poslije rata bili su susjedi i Manolić je zadugo bio jedini čovjek koji je imao cjelovit uvid u Krajačićev ratni arhiv. Bizarna je još jedna Manolićeva tadašnja anegdota kao zagrebačkog partijskog ilegalca. U peći podstanarske sobe sakrio je, naime, svoj pištolj s popriličnom količinom municije. Gazdarica to nije mogla znati te je jedne hladne večeri, netom prije Manolićeva dolaska, potpalila vatru.

Kad je legao, uslijedila je eksplozija u kojoj je Manolić teže ranjen. Nije, međutim, dolazilo u obzir odlazak u bolnicu na operaciju vađenja metka. Preko jedne je kurirke uspio poslati poruku Krajačiću, koji je u roku od sat vremena poslao komunističkog simpatizera dr. Zlatka Sremca s njegovom medicinskom sestrom te su bez anestezije obavili operaciju u podstanarskoj sobi. Nakon oporavka je opet preuzeo vođenje udarnih skojevskih grupa. Svakodnevno je morao mijenjati prenoćišta, a preživljavao je zahvaljujući Crvenoj pomoći od 5000 kuna. Zanimljivo je da je u pauzi akcija popravljao cipele. Posredstvom jedne od gazdarica izradio je i nove cipele za tadašnjeg ministra obrta u vladi NDH, a vrhunac drskosti bio je što je mjeru uzimao u njegovoj kući.

Vrhunac uhićenja

U prosincu 1941. pa sve do početka ljeta 1942. bio je vrhunac uhićenja zagrebačkih komunista i skojevaca, jer je ustaška policija u pojedine udarne grupe uspjela ubaciti i svoje agente. Uhićeno ih je na desetine, mahom učenika, dok je o razmjerima mučenja dovoljno govorio podatak da je šestero njih izabralo samoubojstvo skokom kroz prozor u prostorijama zloglasne Ustaške nadzorne službe. Kad su ustaše konačno otkrili tko je „drug Crni“, tajnoviti organizator skojevskih akcija, pripremljena mu je zasjeda u Bukovačkoj ulici na rubu bukovačke šume. Izvjesno je bilo da ga je izdao skojevski rukovodilac Puba Cerjan, jedan od rijetkih koji nakon uhićenja nije prošao ustašku torturu.

Manolić je, međutim, na vrijeme primijetio agente koji su ga namjeravali okružiti pa je uslijedila pucnjava u kojoj je uspio pobjeći u šumu i preko kukuruzišta se vratiti u grad. Dokaza o izdaji nije imao i taj je slučaj ostao neriješen, ponajviše zbog činjenice da je Cerjan u poslijeratnom razdoblju postao bliski suradnik Franje Tuđmana, uporno odbijajući odgovornost za izdaju. Kad je o Tuđmanu riječ, upravo ga je Manolić zbog oca koji je kao HSS-ovac bio komunistički simpatizer postavio za rukovodioca SKOJ-a u Krapini.

Konspirativni se susret s učenikom Trgovačke akademije te jeseni 1941. dogodio šetnjom kroz Dežmanov prolaz. „Došao je mršav mladić s okruglim cvikerima“, zapisao je desetljećima kasnije, „pomislio bih neuhranjeni purger, a nikako Zagorac“. Tu su bili korijeni njihove bliske suradnje tijekom hrvatskog osamostaljenja. Manolić je otada bio svjestan da je njegova karijera zagrebačkog ilegalca na izmaku. Pojačana je i policijska potraga za njim, tako da više nije pronalazio ni minimalna sredstava za preživljavanje. Dana 10. listopada 1942. uspio je prijeći na oslobođeni teritorij. Povjerenik KPH Ivo Marinković, Podravcima poznat kao međuratni komunistički aktivist i profesor na koprivničkoj gimnaziji, osobnu mu je dao nalog da hitno ode u Glavni štab Hrvatske, gdje je preuzeo nove dužnosti.

Zanimljivo je da je Manolić, iako jedan od najvažnijih organizatora ilegalnih udarnih skojevskih skupina, koje su ratnom Zagrebu i priskrbile epitet žarišta otpora ustaškom režimu, rijetko spominjan u poratnoj historiografskoj literaturi. O njemu se ne govori ni u nekada iznimno gledanim televizijskim serijama „Sumorna jesen“ i „Nepokoreni grad“. Razlog je tipičan za jednostranačke sustave: Manolić je u to vrijeme već bio partijski disident, čije ime u literaturi nije bilo podobno navoditi. Tako se o brojnim skojevskim akcijama nije moglo otkriti tko ih je zapravo pripremao. Iz autobiografskih je zapisa vidljivo da ga je izostanak prave priče o toj „godini opasnog življenja“, gdje mu je glava u doslovnom smislu svaki dan bila u torbi, jako pogađao.

Nastavlja se…

Halo, Podravski!

Imate priču, vijest, fotku ili video?
Nešto vas muči ili želite nešto/nekoga pohvaliti?
Javite nam se!

INTERESA ZA KUPNJU ČRNE GORE NEMA

Hrvatske šume smanjile cijenu, ali uzalud. Kultni restoran ponovno ide u zakup

ĐURĐEVAČKI VIJEĆNICI ODLUČILI

Plaće djelatnicima gradske uprave idu gore, onima s visokom stručnom spremom i za 20 posto

VAŽNA OBAVIJEST TRGOVAČKOG LANCA

Konzum iz prodaje povlači suhomesnati proizvod poznate kompanije. Svim će kupcima biti vraćen novac

Nema napretka u pregovorima oko povećanja plaća, i sindikat i osnivač čvrsti u stavovima

Mirenje propalo, odluka o štrajku u križevačkom vrtiću odgođena za petak

DRUŽENJEM U ŠTAGLJU TRI IGRAČICE OPROSTILE SE OD PODRAVKE

Larissa Kalaus odlazi u Mađarsku, Lea Franušić u jaku rumunjsku ligu

PALETA "TLAKAVACA" PALA S TERETNOG VOZILA

VIDEO Betonski opločnici rasuli se po državnoj cesti, policija regulira promet


Search

Upišite pojam koji želite pretraživati