Pitao sam umjetnu inteligenciju (AI) hoće li nas sve jednog dana ubiti, a odgovor koji sam dobio glasio je „Moguće je, ali nije neizbježno“. Nije baš da me utješio svojim daljnjim odgovorom da „Vjerojatno nije najrealniji scenarij da će se jednog dana dogoditi filmski ustanak strojeva“, pogotovo dijelom u kojem kaže da postoji realna mogućnost da se stvori vrlo napredan AI koji će dobiti autonomiju. Bio bi to sustav znatno sposobniji od ljudi u gotovo svim intelektualnim poslovima, a objasnio mi je i na koji bi nas način u tom slučaju mogao uništiti. Recimo, kažemo mu da maksimizira proizvodnju električne energije, a taj dovoljno autonomni sustav potom dođe do zaključka da su upravo ljudi prepreka tom cilju. I jednostavno nas se riješi jer mu smetamo u izvršenju zadatka koji mu je zadan.
No i prije nego što nas „potaraca“, konstantno slušamo priče kako će nam AI oduzeti dobar dio poslova i kako će većinu poslova raditi bolje i brže umjesto nas. Svakog tjedna možemo čitati članke o tome koji su to poslovi koji će prvi nestati i kome je najbolje da što prije krene na prekvalifikaciju, a dobra stvar kod AI-a je što će jednog dana kada preuzme sve uzde, valjda nestati i uhljebljivanja u javnim i državnim službama. Ili možda neće jer mi je na pitanje hoće li kad preuzme kontrolu početi uhljebljivati svoje rođake, kumove i prijatelje, odgovorio da neće u ljudskom smislu jer „AI nema tetku koju treba zaposliti u županiji“, ali da postoji mogućnost da će stvoriti svoj oblik uhljebljivanja.
Kako ti visoko razvijeni tehnološki sustavi imaju zadatak sve učiti od ljudi, tako će vjerojatno naučiti kako naštimati određeni natječaj ili neke druge parametre pa da posao pripadne onome kome je u startu namijenjen. Sasvim sigurno mu neće biti teško izmisliti neko novo radno mjesto poput suradnika za strategije rasta, savjetnika za poboljšanje procesa, koordinatora strateških partnerstva ili službenika za digitalne transformacije. Poslove koji zvuče jako ozbiljno, pogotovo kada su titulirani na engleskom, a zapravo nikome nije jasno što ljudi na tim pozicijama trebaju raditi i jesu li zaista potrebni. No, ako će taj AI biti baš tako pametan, zašto bi baš morao zamjenjivati ljude na nižim pozicijama u određenim kompanijama i one bi tako uštedjele novac. Zašto ne bismo AI-u dali priliku na poslovima direktora, članova uprava, savjetnika, na svim tim najplaćenijim pozicijama jer u tom slučaju uštedjelo bi se i puno više novca od otpuštanja tih nižerangiranih zaposlenika s najnižim primanjima. Zašto pobogu ne bismo otišli još i korak dalje i zamijenili političare umjetnom inteligencijom?
Političare danas plaćamo kao suho zlato, a ima ih valjda više nego što je smuđeva ostalo u Dravi nizvodno od Donje Dubrave. Valjda pola nacionalnog bruto proizvoda odlazi samo da bi se poplaćale sve te plaće političarima, a ionako kada ih izaberemo rade sve posve suprotno od onoga što su obećavali uoči izbora. Glasamo tako za jednog političara jer je uoči izbora obećavao da će biti na jednoj strani i zalagati se ovakve ili onakve politike, a onda kada prođu izbori, on ili ona preleti na drugu stranu za šaku pečene prasetine ili Ozempica. Kod umjetne inteligencije to se ne bi dogodilo. Zamislite koliko bismo novca uštedjeli da jednostavno ukinemo sve te političare i damo AI-u zadatke koje mora ispuniti u sljedeće tri ili četiri godine.
Jednostavno mu zadamo ciljeve koje planiramo ostvariti, a već sama spoznaja da više ne bismo morali gledati i slušati političare bila bi ogroman napredak. Kao što mi je i sam rekao, AI nema tetku koju mora uhljebiti u županijskoj ili gradskoj upravi, u nekakvoj državnoj agenciji ili zaposliti kao tajnicu državnog tajnika. Nema on ni ljubavnicu čiji tetak ima firmu pa mora dobiti nekakav posao s državom, ne trebaju mu ni stanovi, ni vile na moru jer on živi tu negdje u našem računalu i nema potrebu gomilanja bogatstva. Jednostavno bismo svi mi gotovo u smislu kakvom su prvotnu, iskonsku demokraciju zamišljali u staroj Ateni bili ti koji moderiramo i vodimo državu. Tako bi se ždrijebom kao u staroj Ateni moglo odabrati koji će to građanin svakog tjedna davati upute umjetnoj inteligenciji u kojem smjeru želi da država ide, baš kao što je građanin Atene mogao osobno doći na brežuljak kraj Akropole i na skupštini govoriti, predlagati odluke i glasati.
piše: Stjepko Gambiroža
