Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Dr. Petrić: O položaju pravoslavnog stanovništva u zapadnoj Podravini

Piše: Hrvoje Petrić

Pravoslavni stanovnici poznati pod imenom Vlasi koji su bili naseljeni u nekim selima Ludbreškog vlastelinstva (Čukovec, Ivanec, Duga Rijeka, Černoglavec i Prkos) imali su tzv. privatnovlaški status, što znači da su spadali u privilegirani sloj zavisnih seljaka vrlo sličan slobodnjacima. Kasnije se javilo i pravoslavno selo Mikšino Selo (Mikševac). U poreznom popisu iz 1696. popisana su tzv. »vlaška sela« »Reka, Ivancz, Chernoglaucz, Bolffang, Chukoucz i Mikssiucz«.

Prema urbaru Ludbreškog vlastelinstva iz 1696. tzv. privatni Vlasi iz Černoglavca plaćali su godišnje podavanje (arendu) od 30 forinti, iz Duge Rijeke 36, iz Ivanca (Ludbreškog) 28 i iz Čukovca 36 forinti. Druga podavanja nisu morali davati. Prema popisu vlaških sela i njihovih podavanja Ludbreškom vlastelinstvu iz 1712. Vlasi iz Duge Rijeke, Ivanca i Čukovca plaćali su iste iznose kao i 1696. Selu Črnoglavcu podavanje je smanjeno s 30 na 16 forinti, jer je opustjelo te su ostale samo tri kuće. Podavanja su se morala platiti na Dan sv. Martina. Godine 1712. privatnovlaškim naseljima dodano je selo Bolfan koje je moralo plaćati 60 forinti. Upozoravam da je Bolfan početkom 17. stoljeća bio u slobodnjačkom statusu, a raniji naziv sela bio je Ebreš ili Obrež. Godine 1734. selo Černoglavec plaćalo je 20 forinti, (Duga) Reka 45, Ivanec 35, Prkos 18 forinti i 75 denara, a Čukovec 45 forinti. Iz ovoga se podatka vidi da je novčano podavanje bilo promijenjeno samo za selo Černoglavec, dok je u ostalim selima arenda povećana. Isto tako, uočljivo je da se Bolfan više ne spominje među tzv. »privatnovlaškim« selima.

Bolfan u 18. stoljeću

Vlasi su se krajem 17. stoljeća iselili iz Prkosa, pa je to selo bilo jedno vrijeme pusto. Vlasi iz Mikševa sela zbog razbojničkih napada također su morali napustiti svoje selo. To je selo 1712. zabilježeno kao pusto. Vlasi naseljeni u Prkosu ranije su plaćali podavanja u iznosu 18 forinti i 75 denara, a oni iz Mikševa Sela 15 forinti i 48 denara. Zanimljivo je da se i selo Prkos od 1716. do 1722. spominje kao napušteno (desertopagoPerkos). Zbog toga je moguće zaključiti da je ono ponovno naseljeno nakon 1722., a prije 1731. godine. To je selo ponovo bilo naseljeno Vlasima.

Porezi

Iz poreznog popisa 1696. na Rasinjskom vlastelinstvu vidljivo je da su Vlasi obitavali u selima: «Lunkoucz, Szegovina, Bellanovo, Ivanchecz, Chernovacz, TorchaczetaliquiinChukouaczetMiksseucz», dakle u Lukovcu, Segovini, Belanovom Selu, Ivančecu, Černovcu i Torčecu, a neki od Vlaha koji su živjeli u Mikševu Selu (Mikševcu) i Čukovcu na Ludbreškom vlastelinstvu potpadali su pod Rasinjsko vlastelinstvo. Iz toga je vidljivo da su Vlasi u pojedinom selu mogli biti pod jurisdikcijom dvaju vlastelinstava (u ovom slučaju Rasinjskog i Ludbreškog).

Preostaje još vidjeti koliko su tzv. «privatnovlaška sela» bila napučena. Ako se zna da je 1712. podavanje za tri kuće iznosilo 16 forinti, onda je moguće zaključiti da je porezno opterećenje jedne kuće iznosilo 5,33 forinta. Teško je reći je li taj koeficijent moguće bez greške prenijeti na susjedna sela u istom statusu. Ako bi se pokušao preračunati broj kuća, on bi 1696. iznosio približno šest za Črnoglavec, sedam za Dugu Rijeku, pet za Ivanec, sedam za Čukovec, 3-4 za Prkos. Prvi protostatistički poznati popis kuća je tek iz 1827. godine. Tada je u Dugoj Rijeci bilo 26, u Ivancu 11, a u Čukovcu 19 kuća. To su znatno više brojke od onih dobivenih procjenom, pa se čini da je stvarni broj kuća negdje »na sredini«. Odnosno, trebalo bi pristupiti procjeni koja bi obuhvatila «srednje vrijednosti».

Uz godišnju arendu za tzv. »privatnovlaška sela« postojala su i porezna opterećenja Kraljevstvu. Za sela »Reka, Ivancz, Chernoglaucz, Bolffang, ChukouczetMikssiucz« ona su iznosila pet poreznih dimova 1696., a u popisu se izričito kaže da je riječ o novopopisanim slobodnjačkim i vlaškim selima (»LibertinietVallachineodicati«) iz čega proizlazi da ona ranije nisu plaćala porez. Čini se da se slobodnjačkim selom podrazumijeva Bolfan, dok su sva ostala bila u tzv. »privatnovlaškom statusu«. Očito je pomicanje osmansko-habsburške granice daleko na istok i jugoistok od Ludbreškog vlastelinstva utjecalo na porezno opterećivanje tzv. privatnovlaških sela te istovremeno pogoršanje položaja tzv. privatnih Vlaha, ali i Vlaha u slobodnjačkom statusu.

Na Ludbreškom vlastelinstvu svaki je porezni dim morao plaćati 40 forinti poreza te je procijenio da je svaki seljački posjed plaćao u prosjeku oko 2,5 forinti poreznih podavanja. Po tome su tzv. privatnovlaška sela na tom vlastelinstvu morala plaćati 200 forinti poreza, što bi značilo da su imala oko 80 seljačkih posjeda. Ako se zna da su na Rasinjskom vlastelinstvu vlaška sela »Lunkoucz, Szegovina, Bellanovo, Ivanchecz, Chernovacz, TorchaczetaliquiinChukouaczetMiksseucz« 1696. bila opterećena s četiri porezna dima, odnosno najvjerojatnije sa 160 forinti poreza, onda je moguće pretpostaviti da su u njima bila približno 64 seljačka posjeda.

Budući da je prema popisu iz 1731. u Belanovum Selu bilo 10 posjeda, Lukovcu devet, Torčecu osam, Črnovcu 15, Mikševu Selu ili Prkosu (villaMixevoSzelo, aliterPerkos) sedam, Ivančecu sedam i Segovini šest posjeda, dakle ukupno 62 posjeda, onda se procjena o 64 posjeda krajem 17. stoljeća čini realnom. Prema popisu iz 1731. Vlasi su na Rasinjskom vlastelinstvu imali selišta, ali nisu popisani kao obveznici podavanja tlake. Kako objasniti da su imali selišta na Rasinjskom, a nisu imali na Ludbreškom vlastelinstvu? Možda je to moguće objasniti time da su Vlasi na Rasinjskom vlastelinstvu tada imali status slobodnjaka, jer su im podavanja bila gotovo identična onima u slobodnjačkim selima (npr. Subotica, Cenkovec). U ispravi iz 1731. jasno je navedeno da su sva sela u kojima žive Vlasi na pjeskovitom i neplodnom terenu, a livade (pašnjaci) razbacani su im na sve strane. Stoga ne čudi da su u Belanovu Selu bila tri napuštena selišta (deserta sessio), u Lukovcu dva, Črnovcu pet, Mikševom Selu ili Prkosu dva i u Segovini jedno napušteno selište. Ukupno je bilo 13 napuštenih selišta ili petina od ukupnog broja. Je li prelaženje tzv. »privatnih Vlaha« u slobodnjački status bilo dobrovoljno ili nije, izvori ne govore. No, taj je proces moguće promatrati u kontekstu pomicanja granice s Osmanskim Carstvom podalje na istok i jugoistok.

Pretpostavimo li da je porezno podavanje jednog domaćinstva bilo približno arendi koju su morali davati tzv. »privatni Vlasi«, onda bismo mogli doći do moguće procjene po kojoj bi 1696. u Črnoglavcu bilo 12, Dugoj Rijeci 15, Čukovcu 11, Mikševom Selu šest i u Prkosu sedam seljačkih posjeda. To bi bile «srednje vrijednosti» koje sam ranije spomenuo.

Prema statistici Pakračke eparhije, u Prkosu je 1764. bilo sedam, a 1779. osam domova. U Dugoj Rijeci je 1764. popisano 12 domova, a 1779. 21 dom. U Čukovcu je 1779. popisano 13 domova, a u Črnoglavcu dva doma. To bi značilo da je godišnja arenda po domu u drugoj polovini 18. stoljeća iznosila npr. u Prkosu 2,6 forinti, u Dugoj Rijeci 3,75 forinti, a u Čukovcu 3,5 forinti.

Usporede li se podaci o broju domova iz druge polovine 18. stoljeća s procjenom o broju seljačkih posjeda krajem 17. stoljeća, vidljive su podudarnosti, tako da se procjena sa »srednjim vrijednostima« koju sam iznio u ranijem tekstu čini prilično realnom.

Podavanja

Moguće je zaključiti da su krajem 17. stoljeća u tzv. »privatnovlaškim« selima na sjeveru Križevačke županije bila približno 144 seljačka posjeda. Ako pretpostavimo da je na svakom od posjeda živjela jedna obitelj i prihvatimo podatak da je jedna vlaška obitelj u prosjeku imala 8,8 članova, onda je moguće pretpostaviti da je krajem 17. stoljeća u tzv. »privatnovlaškim« selima na ovom prostoru živjelo oko 1200-1300 osoba.

Zanimljivo je da su se sva vlaška sela koja su imala kolektivne privilegije i status tzv. »privatnih Vlaha« nalazila na bregovitom području najsjevernijih obronaka Kalničkog gorja, gdje su se stanovnici uz ratarstvo mogli baviti stočarstvom (ne transhumantnim, nego onim vezanim uz najbliži teren oko svojih naselja). Ta su područja zauzimala približno oko 6000 ha i ako preuzmemo ranije iznesenu procjenu o broju stanovnika, onda je moguće doći do pretpostavke da je na prostoru tzv. »privatnovlaških sela«, krajem 17. stoljeća, gustoća naseljenosti iznosila oko 20 stanovnika na km. Uzrok maloj gustoći naseljenosti moramo tražiti u tadašnjem načinu obrade zemlje, koji je tražio ostavljanje ugara na velikim površinama, ali i u potrebama stočarstva, koje je tražilo povećani udio pašnjaka. Zbog svega toga već se tada moralo paziti da ne dođe do agrarne prenaseljenosti koja bi u nerodnim godinama većem dijelu tamošnjeg stanovništva dovela u pitanje egzistenciju. Možda je moguće postaviti pitanje nisu li u takvim uvjetima tzv. »privatni Vlasi« uspostavili određenu ravnotežu između svoje agrarne ekonomike i okoliša, odnosno nešto poput onoga što se danas često naziva »održivim razvojem«.

Poznato je da su se doseljenici vlaškog podrijetla u većem broju naseljavali i u nizinskom dijelu (npr. u Sv. Petru), ali oni tijekom 17. stoljeća nisu imali status »privatnih Vlaha«, već su bili slobodnjaci, tj. bili su vezani uz selišta. Zanimljivo je spomenuti da su podložnici u Petrovom Selu (Svetom Petru) 1659. morali Katoličkoj crkvi davati sva podavanja kao i ostala sela u župi Veliki Bukovec. Popisana je 41 podložnička obitelj, a među popisanima nema tipičnih vlaških imena ni prezimena. Iz tog izvora nemoguće je zaključiti jesu li podavanja morali plaćati samo stanovnici koji su bili katolici te je li u selu tada bilo pravoslavnih koji nisu morali davati podavanja župniku i koji nisu bili popisani. Moguće je pretpostaviti i to da se pravoslavno stanovništvo u međuvremenu iselilo.

Godine 1659. u župi Veliki Bukovec popisani su obveznici plaćanja podavanja župniku iz Velikog Bukovca, Dubovice, Kapele, Malog Bukovca, Županca, Novog Sela, Petrova Sela i Selnice, ali ne i Martinića. Godine 1700. zabilježeno je novo selo Lunjkovec, ali se Martinić i dalje ne spominje. Prema tome, Martinić je ili bio napušten ili je i dalje bio naseljen pravoslavnim vlaškim stanovništvom, pa se zbog toga ne spominje u popisima župljana koji su bili dužni davati podavanja župniku u Velikom Bukovcu.

Ako je selo bilo napušteno, to se moralo dogoditi nakon 1645. kada je zabilježeno kao »ValachorumvillaMartinenci«, ali svakako prije 1659. No, pri tome treba biti oprezan, jer popis iz 1659. nije popis podložnika posjeda, nego obveznika podavanja župniku.

Treba istaknuti činjenicu da se u popisu posjeda Kuzminec iz 1694. spominje slobodnjačko selo Martinić. Stanovnici Martinića 1716. popisani su kao obveznici podavanja katoličkom župniku u Velikom Bukovcu, što bi značilo da je selo u tom trenutku bilo naseljeno katoličkim stanovništvom. U prilog pretpostavci da 1716. u Martiniću više nije bilo pravoslavnog stanovništva govore podaci o tome da se ista prezimena iz popisa podavanja katoličkom župniku iz 1716. spominju i u popisima podložnika slobodnjačkog sela »Martinich Libertinor.« iz 1731. i 1750. kao dijela Rasinjskog odnosno Kuzminečkog posjeda. Kako se 1716., 1731. i 1750. među popisanima ne nalaze tipična vlaška prezimena, čini mi se da su pravoslavni Vlasi napustili selo ranije te da je ono naseljeno katoličkim stanovništvom najkasnije neposredno prije 1716. godine. Podatak o postojanju sela iz 1694. jasno ukazuje na to da je tada postojalo naselje Martinić, a kako se ono ne spominje 1700. u popisu obveznika podavanja velikobukovečkom katoličkom župniku, to ostavlja mogućnost da je selo vjerojatno bilo kontinuirano naseljeno i da je krajem 17. stoljeća još uvijek u njemu bilo još pravoslavnog stanovništva.

Privatni Vlasi

Na drugoj strani, sela koja su imala status tzv. privatnih Vlaha i koja su se nalazila na bregovitom ekosustavu najsjevernijih obronaka Kalnika, do 20. stoljeća zadržala su pravoslavnu većinu. Prema tome, moguće je uočiti da su tzv. privatnovlaški status pojedinih sela i čuvanje pripadnosti pravoslavnoj vjeri bili međusobno povezani, barem u slučaju Ludbreškog vlastelinstva.

Valja odgovoriti na pitanje kakav je bio položaj tzv. privatnih Vlaha u usporedbi s ostalim zavisnim seljacima u Križevačkoj županiji. Budući da pouzdanih podataka o podavanjima zavisnih seljaka za 17. stoljeće nedostaje, poslužit ćemo se obavijestima s početka 18. stoljeća i to na primjeru Ludbreškog vlastelinstva, čiji su podaci iz toga perioda sačuvani u potpunosti. Primjerice, 1712. svako je kmetsko selište na Ludbreškom vlastelinstvu u prosjeku godišnje vlastelinu davalo rentu vrijednu 137 forinti, što znači da je istovremeno svaka kmetska obitelj bila opterećena s rentom koja je vrijedila oko 30 forinti. Podavanje tzv. privatnih Vlaha bilo je mnogo manje od kmetova na istom vlastelinstvu. Iz toga proizlazi da su tzv. privatni Vlasi imali znatno povoljniji položaj od kmetova. No, to vrijedi samo za Ludbreško vlastelinstvo. Za druga vlastelinstva i posjede u Kraljevini Slavoniji na kojima su živjeli tzv. privatni Vlasi trenutačno nisam uspio pronaći odgovarajuće podatke.

Preostaje još usporediti položaj slobodnjaka s raznih vlastelinstava i posjeda i tzv. privatnih Vlaha. Primjerice, slobodnjaci u Obrežu (Bolfanu), Martiniću i Cvetkovcu po svakom su selištu morali plaćati četiri ugarska dukata, dok su u Subotici slobodnjaci plaćali četiri ugarska forinta. Slobodnjaci u Đelekovcu trebali su kolektivno plaćati 280 ugarskih forinti. Budući da je 1659. u Đelekovcu popisano 106 kućedomaćina, onda je moguće izračunati da je jedan kućedomaćin bio opterećen s 2,6 forinta, a kada je 1700. broj kućedomaćina povećan na 120, onda je svakome od njih opterećenje smanjeno na 2,3 forinta, odnosno s rastom broja stanovnika u Đelekovcu smanjivalo se financijsko opterećenje po domaćinstvu. Stanovnici Apatije također su kolektivno morali podavati 27 ugarskih dukata, a budući da je Apatija krajem 17. stoljeća imala 14 kućedomaćina, to je značilo opterećenje od oko dva ugarska dukata po kućedomaćinu. Stanovnici sela Globočec kolektivno su plaćali 30 ugarskih dukata, a kako je Globočec krajem 17. stoljeća imao samo osam kućedomaćina, proizlazi da je svaki od njih bio opterećen s 3,75 ugarskih dukata. Osim financijskog opterećenja, slobodnjaci su bili bez iznimke obvezani na vojnu službu, a k tome su morali obavljati još neke dodatne službe na vlastelinstvima i posjedima te plaćati porez. Usporedimo li financijske i druge obveze slobodnjaka s financijskim obvezama tzv. privatnih Vlaha, jasno je vidljivo da je «privatnovlaški» položaj bio atraktivniji i povoljniji od slobodnjačkog.

Facebook
Twitter
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI