Piše: Hrvoje Petrić
Danas po Mihovilu Pavleku Miškini ime nosi glavna ulica u Đelekovcu, ali i osnovna škola pred kojom je 1968. godine podignuta njegova bista. Slojevitost i promjenjivost odnosa Đelekovčana i Đelekovca prema Miškini izazov je za buduća istraživanja tim više što njegovo značenje prelazi granice ovoga sela. Po Miškini se zovu brojne ulice diljem Podravine i izvan nje kao i osnovna škola u Zagrebu. Hrvatska enciklopedija njegov život sažima tek u nekoliko redaka: „Najpoznatiji predstavnik seoske socijalne književnosti; objavljivati počeo kao član HSS-a, kojega je neko vrijeme bio i zastupnik, uglavnom u stranačkoj periodici. Njegova prva knjiga, Za svojom zvijezdom (1926.), ratne tematike i jaka antimilitarističkoga naboja, bila je u beogradskoj skupštini napadnuta kao »boljševička propaganda«. I u sljedećim je proznim knjigama (Trakavica, 1935.; Krik sela, 1937.) Pavlek ostao angažiran, shvaćajući književnost sredstvom za socijalno osvješćivanje seljaka. Pisao je i pjesme, na standardnom jeziku i na kajkavskom narječju svojega zavičaja, koje su, iako pod utjecajem F. Galovića, M. Krleže, D. Domjanića i kajkavske narodne lirike, najuspjeliji dio njegova književnog opusa. Objavljivao je i političke članke i brošure (Dva naša najveća pokojnika, 1936; Početak hrvatskoga seljačkoga pokreta, 1937; Narod i inteligencija, 1937; Zašto hrvatski seljak nije komunist, 1938; Stara i nova gospoda, 1939). Za NDH je uhićen, ubijen u koncentracijskom logoru.“
Prvi zapis prezimena Pavlek u Đelekovcu je iz 1649. godine kada je dio novca đelekovečke kapele bio posuđen Matiji Pavleku, prvom poznatom Đelekovčanu iz obitelji Pavlek. Godine 1700. zabilježen je kao kućedomaćin Gyurko Paulekov. Godine 1728. Šimun Pavlek plaćao je 16 groša i 2 denara poreza. Stjepan Pavlek popisan je 1733. i oko 1754. Kako su to jedini kućedomaćini iz obitelji Pavlek koji se spominju u Đelekovcu, očito se radi o precima Mihovila Pavleka Miškine.
Nije poznata godina rođenja pradjeda Mihovila Pavleka Miškine, Emerika Pavleka koji se oženio Barbarom Pandurić. U katastarskom popisu iz 1859. kućedomaćin je Emerikov sin Josip Pavlek, na kućnom broju 160, jedini s tim prezimenom. Inače je Mihovil Pavlek Miškina do razine pradjedova i prabaka imao pretke iz obitelji: Gjurec, Slavečki, Pandurić, Picer, Samoščanec, Vuljak, Špoljar naravno Pavlek kojoj je pripadao i njegov djed Josip rođen 9. veljače 1826., oženjen Trezom Slavečki (rođenom 4. listopada 1832.). Otac joj je bio Emerik Slavečki, a majka Barbara Picer. Josip i Treza r. Slavečki roditelji su Valenta Pavleka, rođenog 13. veljače 1867., a umro 30. srpnja 1950., koji je otac Mihovila Pavleka Miškine. Kako je Miškinin pradjed Emerik Slavečki bio plemić, time je po baki Mihovil Pavlek Miškina bio plemićkog podrijetla. Zanimljivo je da je po majci iz plemićke obitelji Slavečki bio i župnik u Koprivničkom Ivancu te crkveni povjesničar Franjo Brdarić koji je pred drugi svjetski rat surađivao s Mihovilom Pavlekom Miškinom, a čini se da su zajedno planirali pisati o povijesti Đelekovca.
Vjerojatno je namjera o pisanju povijesti Đelekovca navela Mihovila Pavleka Miškinu na bilježenje razmišljanja o starom Đelekovcu: «Tako npr. na jednom brežuljku zvanom Batjan, za koji neki kažu da je dobio ime zato što se na njem utaborio Batuhan, dugi vele da je to riječ ilirskog korjena, nastala od riječi bat, što znači brežuljak – uzdignuta zemlja, a narod priča da je tu propala crkva. Jedno polje nosi naziv Cirkvišče i u spomenici župe spominje se da je tu postojala crkva. Na drugoj strani sela zove se jedna uvalina Gradun, a priča hoće da je tu bila crkva. Koliko u tome ima istine, ne znam… Na istim poljima, u neposrednoj blizini crkve, postoje jame i bare i kojekakvi kutovi koje narod poznaje kao sjedišta zlih duhova ili mjesta za sastanak vila…»
Djetinjstvo
Za Miškinino formiranje bila je važna obitelj Gjurec iz koje mu je majka Ana (rođena 5. svibnja 1868., umrla 19. studenoga 1945.). Ani je otac bio Mijo Gjurec (rođen 1829.), a majka Treza iz obitelji Samoščanec (rođena 1834.). Njeni roditelji su bili Stjepan Samoščanec i Marijana Špoljar. Otac Mije Gjureca zvao se Ivan Gjurec, a majka je bila Bara iz obitelji Vuljak. Obitelj Gjurec živjela je na kućnom broju 77, nasuprot očeve kuće na kućnom broju 160 (u kojoj je rođen 24. rujna 1887.), u dijelu sela koji se naziva Šarampovo. U kući obitelji Gjurec Miškina je proveo rano djetinjstvo.
Mihovil Pavlek Miškina po selu je prikupljao dokumente za povijest Đelekovca, a nakon njegove smrti i osnivanja Muzeja grada Koprivnice oni su ušli u muzejski fond zajedno s nekim predmetima važnim za povijest Đelekovca. Od sakupljenih predmeta zanimljiv je pečatnjak đelekovečkih slobodnjaka koji je nakon Miškinine čuvao njegov otac Valent.
Mihovil Pavlek Miškina srećom je napravio još neke zapise prema sjećanjima mještana Đelekovca, poput onoga o događanjima 1848. godine: «Čujte, što starci kažu. Prvo zlo donijela im madžarska buna 1848. Selo na granici, došla vojska, trebalo je hrane i straže (vojska se mora zaštiti…). Oni koji nisu propisno izvršili, dobili su po turu… Ta vojska nije ostala u lijepoj uspomeni u selu, kao i nijedna poslije ove. Iza toga došlo je i drugo. Ukinućem kmetstva, tj. uređenjem urbarskih prava, došlo je u posjed njihova zemljišta, koje su do tada kao slobodnjaci nesmetano uživali, nekih šest-sedam vlastelina. Kako i na koji način, bila bi to duga pripovijest, i oni su upravo opljačkali selo. Od prijašnjeg posjeda nije im ostalo ni petina zemlje. Bivši bogati gazde, preko noći postali su sirotinja. A što je selo bez zemlje…? Ptica bez zraka, riba bez vode, činovnik bez namještenja, radnik bez zaposlenja, trgovac bez kupca.»
O agrarnoj prenaseljenosti koja se intenzivirala negdje između 1848. i kraja 19. stoljeća kao ilustracija može poslužiti zapis iz autobiografije Mihovila Pavleka Miškine iz 1935. godine: «Nastao je glad za zemljom. (Taj glad nije se ni danas nasitio, iako je prije neko trideset godina sve ono što je oduzeto selu, došlo natrag narodu u ruke, a još k tome i iz susjednog mjesta preko hiljadu rali plodne zemlje.)… Dvojica-trojica vlastelina – koji su imali malo – rasparčali su odmah svoje dijelove i prodali. Al’ to je bilo premalo. Trebalo je ljudske i stočne hrane. Iskrčile se šikare, posjekli voćnjaci, razrušili pčelinjaci, gdje se kako dalo, zario se plug. Nestalo ugara, izrezuckale se međe. Ljudi se molili Bogu za pomoć, grizli međusobno i gledali prevariti jedan drugoga. Razrušili zadružne kuće, dijelili se i pošli u lov za slogovima kako je koji znao i mogao.»
Mihovil Pavlek Miškina se, čitajući još kao adolescent novine „Dom“, vezivao uz ideje koje su propagirala braća Antun i Stjepan Radić. Miškina je o prvom dolasku Stjepana Radića u Đelekovec 1905. godine izjavio da su prve Radićeve riječi bile: «Nosite li molitvenike u crkvu?», te zapisao: «Kad su mu odgovorili da nose, odgovorio je da je to dobar znak. Jer kad ljudi znaju da čitaju molitvenik, znat će i nešto drugo da čitaju. Te je godine osnovana Hrvatska seljačka stranka protiv tuđe sile i domaće krivice.»Trebalo je proći još niz godina da se Miškina politički aktivira, što se dogodilo nakon njegova iskustva sudjelovanja u Prvom svjetskom ratu.
Kada je 6. studenoga 1918. osnovan mjesni odbor Narodnog vijeća za Đelekovec i okolicu na čelu kojega je kao predsjednik bio Tomo Mikulandi, Mihovil Pavlek Miškina bio je jedan od sedam odbornika iz Đelekovca. Bio je i potpisnik rezolucije Odbora Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS) za mjesto Đelekovec s kojim se cijeli odbor stavio na raspolaganje Narodnom vijeću SHS u Zagrebu „očekujući ujedno od njega što skoriju povoljnu reformu na polju javne uprave i socijalizaciju svih prirodnih dobara (tj. rešenje agrarnog pitanja).“ Aktivnost u Narodnom vijeću za Miškinu je predstavljala ulaz u aktivnu politiku pa nije slučajno da potpisuje popis dobrovoljaca narodne straže uz sljedeću opasku: «Ukupno 96 momaka Narodne straže za čitavu općinu Gjelekovac. Ova narodna straža ne posjeduje ni jedne puške kao ni drugog oružja, akoprem je isto vrlo potrebito za nas, jer smo upravo na granici Ugarske, to više, jer se čuju alarmantne vijesti, da su nekakve mađarske bande prešle Dravu i palile po nekim selima uz granicu (tako Šemovac na Dravi i bliža sela), pak je narod uznemiren radi tih događaja. U Gjelekovcu dne 20. studena 1918. Odbor Nar. Vijeća Mijo Pavlek.»
Pjesma Radiću
Ubrzo je umro Antun Radić, a u povodu njegove smrti Miškina se prvi put javnosti pokazao kao pjesnik objavivši u novinama „Dom“ (u broju od 28. veljače 1919.) pjesmu posvećenu smrti Antuna Radića koje prenosim manji dio:
I gle, ta iskrena Tvoja riječ mala u duši našoj svjetlo zapali,
kao sunce sa neba sjajio selu Domić Tvoj mali.
Oživi u njem stranica svaka,
oživi u njem riječ seljaka:
I seljak hoće da bude čovjek!
I zato Ti – Učitelju – hvala zauvijek
Nastavio je djelovati kao aktivist stranke na terenu, no nije uspio dobiti priliku od Stjepana Radića za jači politički angažman jer je na nekoliko izbora bio tek kandidat za zamjenika zastupnika u parlamentu. Tek nakon što je jedno vrijeme bio načelnik općine Đelekovec i nakon što se dokazao kao aktivni publicist i književnik, dobio je priliku izaći na izbore kao kandidat ujedinjene opozicije na izborima 1935. i pogotovo 1938. kada osvaja gotovo 90 posto glasova. Od tada do Drugoga svjetskog rata bio je jedan od najutjecajnijih političara iz Podravine. Nakon uspostave NDH odbio je surađivati s ustašama, što ga je stajalo života.
U emigraciji je objavljeno jedno zanimljivo svjedočanstvo o Miškininoj smrti koji donosimo u skladu s tadašnjim pravopisom koji je koristio dio hrvatskog iseljeništva: „Čitave jeseni i zime 1941. god. nije se smio nikuda kretati iz kuće, ali nitko ga nije dirao. Ali ipak je došao onaj kobni 9. svibanj 1942. god. Toga dana došao je po Miškinu jedan jedini čovjek, neki Tomo Gračan, u civilu, navodno iz Kalinovca kraj Djurdjevca i odveo ga u Zagreb. Na pitanje Miškine, da li je to uhićenje, odgovorio mu je, da ga samo malo nešto trebaju u Zagrebu i da ne treba ništa uzeti sa sobom, jer da će se isti dan vratiti nazad. Po dolasku u Zagreb jednostavno mu je saopćeno da je osudjen na tri godine logora Jasenovac, kuda je još isti dan otpremljen. Bio je u „Zvonari“, a kako mu je ćelija bila na ulazu u logor, vidio je sve koji ulaze i izlaze u logor ili na likvidaciju. Uskoro je odatle otpremljen u logor „Staru Gradišku“. Tu je dobio ultimativni rok, koji je izlazio 7. ili 9. lipnja 1942. god. da se izjasni za eventualnu suradnju s NDH. Po odgovor je došao krvnik Maks Luburić. Medjutim, Miškina je – kao i uvijek od prvog dana – odlučno odgovorio – ne. Potom su ga, po pričanju činovnika „Gospodarske sloge“, Pešeta (koji je onda bio skupa sa Miškinom u logoru), odveli iz ćelije i užasno istukli. Isti dan odveden je u Jasenovac – s nalogom za likvidaciju.
Tim danom iz registra logoraša Stare Gradiške brisan je, zauvijek, Miškina, ali nije uvršten u popis logora Jasenovac. Smješten je naime u odjel „C III“, u grupu takozvanih bezimenih kuda su bili odredjivani oni koje je trebalo likvidirati. Tu je još nekoliko dana vidjen pred „Zvonarom“ , a onda nestao. Zadnji je put vidjen 14. lipnja i vjerojatno je tada ubijen. Kao ironija svemu u lipnju 1943. god. dobio je Miškinin otac, tada 80-godišnji starac, službeni dopis od ministarstva za javni red i sigurnost NDH, da je Miškina ubijen 9. lipnja 1942. god. Taj slučaj objašnjava se ovako: Devetoga lipnja on je odpremljen iz logora Stare Gradiške u Jasenovac na likvidaciju. S tim danom on je skinut s evidencije svih logora NDH (koja je i sama bila jedan jedinstveni veliki logor!), a u ni jedan novi nije uveden. On je u Jasenovac doveden kao bezimeni čovjek, koji se više ne vodi na spisku. Postojala je praktična mogućnost da iz odjela „C III“ čekaju logoraši i po čitave tjedne na svoj jadni završetak, ako su bile po srijedi tehničke zapreke, odnosno nisu mogli toliko ljudi ubiti u predvidjenom vremenu. Prema izjavi moga dajdže (koji je isto bio u to vrijeme u Jasenovcu), Miškinu je vidio 11. lipnja, s nekom grupicom Cigana, koji su vodjeni na Gradinu preko Save. Medjutim na putu ga je odvojio zapovjednik logora pukovnik Matković i vratio ga nazad u „Zvonaru“ gdje je vidjen od moga dajdže zadnji put 14. lipnja 1942. god. Zamjenik zapovjednika svih logora u NDH Majstorović, koji se u to vrijeme nalazio u Jasenovcu, potvrdio je na sudjenju 1946. god. u Zagrebu, da je Miškina ubijen u Jasenovcu, sredinom lipnja, ali točan dan nije mogao reći, a da ga je ubio osobno sam Matković.
Tu činjenicu potvrdjuje još jedan momenat, a to je izjava njegovog sina ing. Vječeslava Pavleka, koji je tada isto bio u logoru u Jasenovcu: „Pozvao me je jednog dana u lipnju pred sebe ministar NDH Aleksander Seitz, koji je službeno boravio u logoru Jasenovac. U sobi u koju sam doveden nalazili su se, izmedju ostalih, ministar Seitz, Majstorović, i zapovjednik logora Matković. Seitz, koji me je dobro poznavao sa Sveučilišta, pitao me je gdje mi je otac? Ja sam mu tada odgovorio da ne znam, ali da mislim da je mrtav i da bi oni morali znati bolje. Seitz je na to odgovorio: „Ja ću se pobrinuti da saznaš gdje je tvoj otac!“ Matković je do tada gledao naprijed, oborio je pogled i počeo nervozno kuckati olovkom po papiru (ne radi mene, već radi Seitza i Majstorovića, koji, možda, zaista nijesu onaj čas znali o Miškininoj smrti). Ja sam onaj čas bio potpuno uvjeren, da ga je ubio Matković . . .“
Nepoznanice
Na osnovu drugih dostupnih podataka možemo utvrditi kako je Mihovil Pavlek Miškina najvjerojatnije ubijen od strane ustaša u logoru Stara Gradiška, koji je bio dio sustava logora Jasenovac, u drugoj polovici lipnja ili prvoj polovici srpnja 1942. godine, a točni datum nije poznat.
Činjenica da su ustaše ubile Miškinu utjecalo je na ubrzano približavanje između HSS-ovaca i komunista u Podravini, a partizanski pokret dao mu je počast kada je njegovim imenom nazvao brigadu formiranu u studenom 1944. u Đurđevcu.
Viđenje „sredinske linije“ HSS-a djelomično daje sljedeći tekst objavljen u iseljeništvu u povodu 12-te godišnjice Miškinine smrti: „njegova književna djela, jer, prožeta naukom neumrle braće Radić, borbenošću za „stare pravice“ i neustrašivošću, govore nam još i danas živo o onom vremenu i u nama utvrdjuju uvjerenje, da bi nam Miškina i danas i te kako trebao. Baš danas, kada hrvatsko seljaštvo vodi sveobuhvatnu i odlučujuću borbu za opstanak protiv bezbožnog komunizma. Fizički on danas nije više medju nama. Ali njegov duh i duša žive u hrvatskom seljačkom puku i one će živjeti za vječna vremena. Njegova djela ostavila su neizbrisivu uspomenu kod hrvatskog seljaka, srčike hrvatskog naroda. Oni koji su mislili ili još i danas misle, da se parabelumskom nabojima ili kamom ubija duh i duša, ljuto se varaju. Miškinina djela, njegova borbenost i dosljednost seljačkoj ideologiji bit će putokaz novim i mladjim pokoljenjima za budućnost. Njegove riječi, i odlučno odbijanje da suradjuje s mafijom NDH koštalo ga je i života, ali on ga je dobrovoljno dao, znajući, da s time ne će dopustiti okaljanje seljačkog obraza. Mi danas sljedbenici Hrvatskog Seljačkog Pokreta u tudjini odajemo punu počast borcu za prava hrvatskog seljaka Miškini. Mi se klanjamo njegovoj sjeni, idući trnovitim putem „njegove zvijezde“ – putem nauke Antuna i Stjepana Radića. Neka je vječna slava Mihovilu Pavleku Miškini!”
