piše: Željko Krušelj
Do naših je dana enigmom ostao posljednji zadatak koji je Manolić dobio prije prelaska na oslobođeni teritorij. Riječ je bila o organiziranju dotad najveće i daleko najopasnije akcije, koja je mogla snažno utjecati i na daljnji tijek zbivanja u NDH. U ljeto 1942. iz partijskog je vodstva stigla, naime, naredba da on osobno osmisli i organizira atentat na samog poglavnika Antu Pavelića. Ne treba napominjati koliko je to bio delikatan zadatak sa svim mogućim implikacijama, a i pretpostavljenim izravnim žrtvama i masovnim ustaškim represalijama. Naredbe CK KPH nisu se mogle preispitivati pa je Manolić uz pomoć zagrebačkog partijskog dužnosnika Lutve Ahmetovića počeo s osmatranjem Pavelićeve vile na Tuškancu. Brzo je odustao od zacijelo najjednostavnije ideje da ilegalci presretnu Pavelićev automobil s pratnjom, jer to nije moglo garantirati da će Poglavnik biti likvidiran, dok bi u razmjeni vatre i bijegu koji bi slijedio većina napadača zasigurno bila ustrijeljena ili uhićena.
Primijetio je, međutim, da samo jedna osoba svakodnevno u vilu ulazi bez dodatne kontrole, a to je bio poglavnikov brijač koji je u internoj komunikaciji imao kodno ime „Boris“. Kako je on bio potajni partizanski simpatizer, iako o njegovom identitetu i sudbini nikad nije detaljnije govoreno, prihvatio je zadatak da britvom usmrti Pavelića. Uvjet je bio da mu bude osigurano izvlačenje iz vile i prebacivanje na oslobođeni teritorij. S obzirom na to da straža nije dolazila po bricu prilikom odlaska iz vile, postojala je mogućnost da ga ilegalci u vremenskom rasponu od nekoliko minuta prihvate na ulici i sakriju nakon što stražari primijete da u poglavnikovoj sobi nešto nije u redu. No, u jutro koje je bilo predviđeno za tu dramatičnu akciju od istog je partijskog vodstva stigla odluka, bez dodatnog objašnjenja, da do daljnjeg odustanu od atentata. Manolić je preko partijskih kanala saznao da su razlog naglog odustajanja od atentata bili pregovori oko razmjene ranije uhićenog Andrije Hebranga za dvojicu ustaških časnika.
Partiji je u tom trenutku bilo važnije izvući najvažnijeg člana hrvatskog Politbiroa, za kojeg se znalo da treba preuzeti i vodeću partijsku ulogu, od riskantnog pokušaja atentata na Pavelića. Takav je stav imao dvojbene političke konotacije pa je Manoliću i Ahmetoviću nakon prelaska na oslobođeni teritorij pripomenuto da o tome ne smiju govoriti. Obojica su desetljećima čuvala tu najstrožu partijsku tajnu, kao i svi oni koji su bili upućeni u pripremu akcije. Dodatni je razlog tome bio što bi odluka o prekidu pripreme atentata na Poglavnika nakon Hebrangova poslijeratnog uhićenja i likvidacije u beogradskom zatvoru imala sasvim drugo značenje, točnije poslužila kao dokaz o političkom šurovanju hrvatskih partizana i ustaša.
Susret s Hebrangom
Kako je već navedeno, Manolić je u listopadu 1942. s lažnim dokumentima na ime studenta šumarstva Marijana Zobunđije, što je zapravo bilo očuhovo prezime, uz pomoć jednog partijskog aktiviste kao vodiča išao u partizanski Glavni štab na oslobođeni teritorij. Dakako, trebalo je proći nekoliko ustaških i domobranskih stražarskih mjesta, koje su imale pravo zadržati svakog sumnjivca. Partizani su ga napokon prihvatili na sisačkom području kod šume Brezovica, a prešao je Kupu istim čamcem kao i koji dan ranije razmijenjeni Hebrang, s kojim se i susreo u Lasinji. U svojim je zapisima naglašavao kako je Hebrang na njega ostavio dojam „velikog autoriteta“ i, unatoč višemjesečnog zatočeništva, iznimno dobrog poznavatelja i hrvatskih i globalnih ratnih zbivanja. Susret s Hebrangom, koji će se odraziti i na njegovu političku karijeru, bio mu je važan i zato što je u toj grupi za razmjenu bila i njegova buduća punica Štefica Eker.
Kasnije je u Glavnom štabu saznao da je i njegova djevojka, skojevka Marija Eker, nakon uhićenja iz koprivničkog logora Danica bila prebačena u nacistički radni logor u Austriji, gdje je i dočekala kraj rata. Manolić je tijekom boravka u Glavnom štabu, mahom smještenom u selu Bunić, postavljen za organizacijskog sekretara Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Hrvatsku, što je bila važna politička dužnost. To je značilo da više nije sudjelovao u oružanim akcijama, već je obilazio teren od Slavonije do Istre, što je u uvjetima stalnog preplitanja područja pod partizanskom i ustaškom kontrolom također bilo iznimno opasno. Upoznavao je gotovo sva važnija lica hrvatskog antifašističkog pokreta, držao brojne agitacijske govore i organizirao lokalna skojevska vodstva. Zbog četvrte neprijateljske ofenzive, poznatije kao bitka na Neretvi, Glavni se štab sa zbjegom morao povući u ličke planine, ali su hrvatski partizani u protuudaru oslobodili nemale dijelove Like i Korduna. Zato je i Pokrajinski komitet SKOJ-a prebačen u Otočac, koji je postao trajna baza partizanskog pokreta. Bio je iznimno ponosan kad je 1943. na prvomajskoj proslavi u netom oslobođenom Otočcu bio izabran da se, zajedno s Hebrangom i Jakovom Blaževićem, obrati borcima i lokalnom stanovništvu. Ratna mu se sreća, čini se, još jednom osmjehnula. Partizansku su bolnicu u Otočcu sredinom rujna 1943., kad je bio na višednevnom terenu u Slavoniji, iznenada napale jake ustaške snage i napravile pravi pokolj ranjenika, u kojem su stradale i jedinice iz osiguranja.
Među ranjenima je bio i Stevo Krajačić pa je već iz toga bilo jasno da bi on kao skojevski dužnosnik bio u još većoj opasnosti. Kad je početkom 1944. počeo proces Hebrangove „demontaže“ s dužnosti sekretara CK KPH, direktive za premještanje na nove dužnosti, ali politički niže vrednovane, počeli su dobivati oni koji su mu iz skojevskog vodstva bili bliski. Među njima je bio i Manolić, koji je zbog poznavanja okolnosti na terenu prebačen u „svoj“ Okružni komitet KPH Bjelovar. Na putu prema odredištu uz prugu kod Mraclina uočila ih je ustaška ophodnja i u pucnjavi su poginula dvojica partizana iz njegove pratnje. Zbog pojačane ustaške kontrole na bjelovarsko se područje probio tek za nekoliko dana, s obzirom na to da je u tijeku bila i ustaška akcija, predvođena ozloglašenim Bobanovim crnolegijašima, ponovnog osvajanja Koprivnice. Partijsko je središte tada bilo u bilogorskim Mostima, gdje je partijski sekretar upravo u vrijeme njegova dolaska postao Stjepan Debeljak-Bil, skojevski kolega iz Ferdinandovca, samo nekoliko kilometara udaljenog od rodnog mu Kalinovca. Zacijelo je i to bio razlog što je upravo on imenovan za organizacijskog sekretara bjelovarskog partijskog komiteta.
Nastavio se, dakle, njegov terenski politički rad, koji je potrajao do jeseni iste godine. Do nove promjene dolazi nakon što je odlukom Tita kao vrhovnog komandanta u ljeto 1944. formirana Ozna (Odjeljenje za zaštitu naroda), sigurnosno-obavještajna služba partizanskog pokreta, kasnije poznatija kao Udba. S obzirom na ugled beskompromisnog partizanskog ilegalca i skojevsko-partijskog dužnosnika, Okružni je komitet upravo Manolića predložio za načelnika Ozne za bjelovarski okrug, što je iz vrha te službe potvrđeno 7. listopada 1944.
Velika ratna zbivanja
Prije nego što se počeo baviti uobičajenim obavještajnim radom, Manolić se našao u žarištu velikih ratnih zbivanja, važnih i u širem europskom kontekstu. Njemačka se vojska postupno izvlačila iz Grčke pa je područje Srijema, Slavonije i Podravine, uz saveznički prodor u Francusku nakon dana „d“, postalo ključno ratište o kojem je ovisilo slamanje Trećeg Reicha. Ustaške su snage tada u njemačkom interesu pokušale očistiti cijeli pojas uz Dravu od partizanskih jedinica, što je kulminiralo njihovim potiskivanjem, ali i zbjegovima civilnog stanovništava prema Virovitici. Manolić je unatoč svoje samo 24 godine spadao među najiskusnije partizanske dužnosnike pa je postavljen za partijskog komesara zbjega od 3000 civila koji se, kako bi izbjegli masakr, preko virovitičkog mostobrana prebacivao na mađarsku stranu i kretao u jedinom mogućem smjeru – prema Vojvodini. Taj je opasni zadatak, u kojem je uz partizane sudjelovala i sovjetska Crvena armija, uspješno izvršio dolaskom na somborsko područje.
Zbjeg je tu bio smješten sve do proboja srijemskog fronta u travnju 1945. godine. U tim su bitkama na obje strane poginule na tisuće vojnika. Uz ta je dramatična zbivanja vezana jedna od većih kontroverzi iz Manolićeve biografije. Kako je iz Bjelovara bio odsutan oko šest mjeseci, naknadno se pojavila priča da je krajem 1944. zapravo bio prebačen u Obavještajnu školu NKVD-a, kasnije preimenovanog u KGB, u Moskvu. Neki su njegovi politički osporavatelji o tome i pisali nakon hrvatskog osamostaljenja, ali bez konkretnijih dokaza. Manolić je to u više navrata oštro demantirao, tvrdeći da je riječ o svjesnoj političkoj podvali. Objašnjavao je kako se cijelo to vrijeme bavio isključivo zbjegom, što je u logističkom smislu bilo iznimno zahtjevno. Ustvrdio je kako se moguća zabuna vezana za njegovu odsutnost iz Hrvatske odnosila na činjenicu da je od rujna 1946. bio na Vojno-političkoj akademiji u Beogradu, koja je za perspektivne partijske kadrove bila priprema za obavljanje raznih političkih, obavještajnih i vojnih dužnosti.
Nije, dakako, govorio da je takva naobrazba prije razlaza Tita i Staljina proizlazila iz rigidne sovjetske totalitarne prakse, u kojoj je ideologija puno važnija od ljudi. Koliko je bilo kontroverzi oko njegova odlaska u Beograd potvrđuje i tvrdnja beogradskog senzacionalističkog tiska iz 2007. da je i Manolić 1946. sudjelovao u akciji likvidacije četničkog vođe Draže Mihailovića. Iako bi mu to podiglo rejting među hrvatskim nacionalistima, Manolić je takvu tezu nazvao potpunom besmislicom. Činjenica je da se Manolić sa zbjegom 5. svibnja 1945. vratio u netom oslobođeni Bjelovar, koji je ostavljao dojam „pustoši i tuge“. Zacijelo nije ni mogao pretpostaviti da će njegova poslijeratna karijera biti jednako turbulentna kao i ona predratna i ratna.
(nastavak idućem broju Podravskog lista…)
