Maja Lorena Švegović s 10 godina je saznala da ima dijabetes tipa 1

Kao djevojčica četiri dana provela je u komi, a danas otvoreno govori o svojoj bolesti i ima važnu poruku za vršnjake i njihove roditelje

Trenutak kada su Maji Loreni Švegović iz Koprivnice dijagnosticirali dijabetes tipa 1, za njenu je obitelj bio poseban težak. Bolest je otkrivena kada je, tada 10-godišnja Maja Lorena, bila u već teškoj dijabetičkoj ketoacidozi zbog koje je četiri dana provela u komi u koprivničkoj Općoj bolnici Dr. Tomislav Bardek.

– Zahvaljujući liječnici Maji Mršić Toth, ona je danas tu s nama – rekla je Edita koja nikada neće zaboraviti te trenutke. Maja Lorena je danas srednjoškolka, uskoro puni 16 godina, koristi closed loop sustav koji se sastoji od senzora, inzulinske pumpe i pametne aplikacije pri čemu senzor mjeri razinu šećera svakih nekoliko minuta, tu informaciju šalje aplikaciji koja ovisno o kretanju šećera stalno smanjuje ili povećava isporuku inzulina i njen život se ne razlikuje u mnogočemu od života njezinih vršnjaka. No na početku im nije bilo lako. Plašilo ih je neznanje jer u obitelji nisu imali nikoga s dijabetesom, nisu znali što ih čeka, a Edita se primjerice jako bojala igle. Situaciju im je dodatno otežala i pandemija koronavirusa jer je Maja Lorena dva tjedna ležala u bolnici, a oni nisu mogli do nje i to im je bilo posebno teško.

– Sve je bilo novo. Morali smo naučiti brojati ugljikohidrate, računati jedinice inzulina i znati koliko inzulina treba dati. Imali smo osjećaj da ne smijemo pogriješiti. Upravo je taj strah na početku bio najveći – istaknula je Edita i dodala da je danas puno lakše, da je sve postalo dio svakodnevice. Iako i dalje zna biti niskih i visokih vrijednosti šećera, Maja Lorena se s time dobro nosi, no strah ne nestaje potpuno. Njena majka se danas najviše boji toga da Maja Lorena neće reagirati na vrijeme kada joj padne šećer. Primjerice, da joj tijekom noći padne šećer i da se alarm na senzoru oglasi, ali ona ga, dok čvrsto spava, rukom ugasi i nastavi spavati. To se ne događa često, ali se zna dogoditi. Zbog toga ona i njen suprug imaju alarme na svojim mobitelima, prate situaciju i mogu reagirati ako je potrebno.

Savjet roditeljima

U nošenju s dijagnozom puno im je pomoglo to što su upoznali druge ljude koji žive s dijabetesom. Editi je velika podrška bila prijateljica čijem je sinu dijagnosticiran dijabetes. Svakodnevno su bile u kontaktu, ponekad i nekoliko puta na dan, a posebno joj je pomagala kada je učila brojati ugljikohidrate i računati inzulin.

– Moj je najveći savjet roditeljima je da se ne boje pitati za pomoć. Ne trebaju sve prolaziti sami. Važno je informirati se i istraživati jer nije svaki senzor za svako dijete i ne odgovara svaka inzulinska pumpa svakome – napomenula je Edita koja se nije toliko susrela s predrasudama, koliko s činjenicom da ljudi ne znaju razliku između dijabetesa tipa 1 i tipa 2 pa znaju pitati je li dijete trebalo manje jesti ili je moglo nešto napraviti drukčije.

– Dijabetes tipa 1 autoimuna je bolest i nije nešto što se može spriječiti. Dijete ga dobije i za to nije krivo ni ono ni njegovi roditelji – istaknula je i pojasnila da dijabetičari mogu jesti sve, ali treba biti umjeren sa slatkim i ugljikohidratima. Na samom početku, iz straha, je branila i čokoladu i bijeli kruh, no s vremenom su naučili kako živjeti s dijabetesom i da nema potrebe za zabranama. Mišljenja je i da bi okolina trebala imati više razumijevanja za djecu s dijabetesom jer im nije lako; raspoloženje se jako mijenja pa dok je šećer visok jako su nervozni, a dok je nizak su slabi, vid im se muti, a tu su i problemi s koncentracijom. Smatra i da djecu treba odmalena učiti da se ne trebaju sramiti senzora ili inzulinske pumpe. Maju Lorenu je učila da bude ponosna na to što ih ima jer joj olakšavaju život, a osim toga neka djeca nemaju tu mogućnost i moraju se pikati.

– Važno je i da se djeca međusobno upoznaju jer kada dijete vidi da nije jedino koje ima dijabetes, lakše prihvaća bolest i shvaća da nije samo u tome – naglasila je Edita koja je aktivna u udrugama i u koprivničkom Klubu Slatko srce.

Važno je prihvatiti

Maja Lorena o svom dijabetesu govori bez zadrške i dokazuje da dijabates nije razlog za ograničavanje u bilo čemu i ne ometa ju u svakodnevnim aktivnostima.

– Na početku uopće nisam razumjela što se događa i o čemu se radi. Liječnici su mi objašnjavali tijekom dva i pol tjedna koliko sam bila u bolnici. Trebalo mi je vremena da shvatim što se događa, ali i da prihvatim da ću tako živjeti cijeli život. Nisam se toliko bojala jer su mi liječnici i mama govorili da će pronaći lijek – kazala je Maja Lorena i dodala da njen dan izgleda sasvim normalno. Probudi se, provjeri šećer, koji može biti dobar ili loš, da si inzulin i normalno jede. Jedino što mora napraviti, jest upisati u mobitel koliko je unijela ugljikohidrata i onda sustav izračuna potrebnu količinu inzulina. I to joj nije teško. Ako joj se ujutro dogodi da je šećer previsok ili prenizak, najprije to mora riješiti i tek onda ide u školu, tada zna biti i malo kašnjenja, ali učitelji razumiju. Osvrnula se i na to da roditelji na početku često puno toga zabranjuju jer su uplašeni.

– Znam dosta djece koja su jela poskrivečki. I ja sam to radila dok mama nije gledala. Ali skuže oni to. Zato bih roditeljima poručila da nam ne zabranjuju toliko toga. Bolje je da pojedemo nešto i damo si odgovarajuću količinu inzulina nego da hranu skrivamo i jedemo potajno – napomenula je Maja Lorena koja ima poruku i za djecu koja imaju dijabetes.

– Ne trebate se bojati. S vremenom sve postane normalno – zaključila je Maja Lorena.

FOTO/VIDEO Antun Bobonj

Halo, Podravski!

Imate priču, vijest, fotku ili video?
Nešto vas muči ili želite nešto/nekoga pohvaliti?
Javite nam se!

zanimljivosti

Pokvarila vam se perilica rublja? Mnogi ne znaju da uz besplatan popravak mogu tražiti i novčanu naknadu štete

jeste li znali?

Plaćate puni iznos računa, a možda ne morate. Evo kada imate pravo platiti manje

Od sljedeće godine poskupljuje korištenje javnih površina u Križevcima

Terase poskupljuju 11 posto, u Gradu kažu zbog inflacije