Piše: Hrvoje Petrić
U Podravini su rođeni brojni ugledni svećenici. Jedan od njih je Juraj Magjerec koji je rođen u Molvama 27. prosinca 1885. godine u seljačkoj obitelji Martina i Bare rođene Brezovec. Djetinjstvo je, osim u Molvama, proveo i u susjednom selu Repaš u koje se s roditeljima preselio 1893. Pučku školu polazi u Molvama boraveći kod tete. Gimnaziju polazi u Varaždinu i Zagrebu gdje maturira 1905. Iste godine upisuje studij na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Po završetku studija mladu misu služio je u Molvama 12. travnja 1909. Ubrzo je imenovan duhovnim pomoćnikom u Kašini, a od 1910. djeluje kao kapelan u Varaždinu. Na poticaj povjesničara Karla Horvata, sveučilišnog profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i bivšeg rektora Zavoda Sv. Jeronima u Rimu, odlučuje se za nastavak studija te 1912. dobiva dozvolu za teološki studij na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Zbog izbijanja Prvog svjetskog rata mora napustiti Rim te je služio u vojsci kao vojni dušobrižnik. Godine 1919. studira na sveučilištu u Innsbrucku, a posebnim dopuštenjem Svete Stolice promoviran je za doktora teologije papinskog sveučilišta Gregoriana. Vratio se u Zagreb gdje je imenovan duhovnikom i učiteljem novakinja sestara milosrdnica. Iduće 1920. godine odlazi u Beograd za vjeroučitelja gdje je osnovao nekoliko katoličkih učeničkih udruga. Godine 1921. postaje začasni prisjednik duhovnog stola, a 1923. dobio je pravo na naslov monsinjora. Iduće godine postaje članom crkvenog suda beogradske nadbiskupije i cenzor knjiga, a u narednim godinama prihvaća i mnoge druge dužnosti.
Zahvaljujući sposobnostima Juraj Magjerec 1928. postaje rektor Zavoda Sv. Jeronima u Rimu, na koju ga je dužnost 24. studenoga imenovao papa Pio XI. Kao rektor je 1930-ih uspio organizirati izgradnju današnje zgrade Papinskog hrvatskog zavodan Sv. Jeronima. Godine 1934. blagoslovio je kamen-temeljac za filijalnu crkvu u Repašu, čiju je izgradnju pomagao. Godinu dana nakon toga u Molvama su današnju Virovsku ulicu nazvali njegovim imenom. U Molvama je 1940. kupio kuću te ju darovao časnim sestrama milosrdnicama. Završetkom Drugog svjetskog rata pomagao je brojnim izbjeglicama iz Hrvatske. Jedan je od inicijatora stalnog emitiranja programa Radio Vatikana na hrvatskom jeziku od 1947. Za rodnu župu je dao izraditi crkvenu zastavu s likom Majke Božje Molvarske koju je blagoslovio papa Pio XII. Umro je u Rimu 4. rujna 1957. Pokopan je u zavodskoj grobnici na groblju Campo Veran u Rimu.
Nakon Drugoga svjetskog rata, ponajprije u simboličkom smislu, važno je djelovanje Jurja Magjerca i u pokušaju istraživanja hrvatske povijesti. Njegovo je djelovanje važno kao prilog razvoju onoga dijela hrvatske historiografije koji nije bio vezan uz institucije koje je financirala vlast i nije ovisio o njima. U tom kontekstu treba istaknuti njegova dva djela koje se u širem smislu mogu smatrati dijelom historiografije.
Obljetnica Zavoda
Prvo djelo vezano je uz 500. godišnjicu ilirskog (hrvatskog) zavoda Sv. Jeronima u Rimu, objavljeno 1953. godine. Naslov mu je: «Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu (Collegium s. Hieronymiillyricoruminurbe) s dodatkom: jubilejske proslave (1453. – 1953.)». Knjiga je objavljena i na talijanskom jeziku. Povijesni dio ove monografije obrađuje zavod sv. Jeronima u Rimu kroz polumilenijsko trajanje, analizira sve uspone i padove te konačno njegovo ustrojavanje u obliku kakvim ga poznajemo danas. Osobito je važno da u tome Magjerec prati sve faze razvoja ovoga svećeničkog zavoda na temelju sačuvanih izvora te neposrednog radnog i životnog iskustva. Magjerec u istraživanju pristupa pozitivističkom metodom, a koristi dostupne izvore i iscrpnu literaturu. Knjiga o zavodu Sv. Jeronima u Rimu predstavlja i vrijedan doprinos popularizaciji, ali i čuvanju hrvatskog povijesnog identiteta.
Koliko je ova knjiga, po Magjerčevu mišljenju, značajna za hrvatski narod, dovoljno govore njegove riječi: «postoji opet značajan paralelizam izmedju povijesti ove Ustanove i povijesti Hrvatskog naroda. Ustanova dijeli od svog postanka radosti i žalosti sa svojim vlastitim narodom. Borba Hrvata za svoj opstanak na izvanredno delikatnom prostoru, na medji Istoka i Zapada, borba za narodno ime i nezavisnost, za cjelokupnost svojih zemalja, a iznad svega za očuvanje svete vjere i kulturne baštine, jednom riječju sva povijest Hrvatskog naroda našla je svoj vjeran odraz u teškoj i iskidanoj povijesti Ustanove sv. Jeronima; ona se jasno zrcali i u očitom anakronizmu njezina današneg imena. U svoj toj borbi, mogao je on računati samo na jednog stalnog prijatelja: Kristova namjesnika na zemlji.»
Hrvatska povijesna znanost neposredno nakon Drugoga svjetskog rata relativno je rijetko prikazivala svoje rezultate u inozemstvu, a hrvatski povjesničari vrlo su malo publicirali na svjetskim jezicima. I tu je prazninu nastojao ispuniti Magjerec o čemu sam svjedoči: « Hrvatsko izdanje Spomen-knjige Ustanove sv. Jeronima predajemo javnosti sedam mjeseci nakon talijanskog usprkos činjenici da je knjiga prvotno napisna hrvatskim jezikom. Radi mjesta i okolnosti u kojima živimo, smatrali smo potrebnim, da najprije informiramo talijansku i uopće inozemnu publiku o ovoj našoj crkveno-narodnoj instituciji, a tek zatim našu, i to izdanjem, koje je ponešto popunjeno i dotjerano, u prvom redu dodavanjem toliko puta spominjanog brevea Leona XIII. «Slavorumgentem» u latinskom originalu i hrvatskom prijevodu.»
Rezultati koje je Magjerec postigao u povijesnom dijelu monografije su, s obzirom na ondašnje vrijeme i uvjete, više nego dobri. Kako Magjerec nije bio školovani povjesničar, vjerujem da je koristio obilnu pomoć svojih bližih suradnika i prijatelja, od kojih neki spadaju u sam vrh ondašnje crkveno-povijesne historiografije u nas. Knjiga ima četiri dijela. Prvi dio govori o razdoblju od 1453. do 1901.; drugi o periodu od 1901. do 1928., treći o Magjerčevu vođenju Zavoda, a četvrti predstavljaju povijesne crtice o imovini Zavoda sv. Jeronima. Knjizi su dodani apostolsko pismo «Slavorumgentem», pregled pokrovitelja, poglavara i pitomaca Zavoda te opsežni prikaz proslave 500-obljetnice ustanove.
U monografiji o hrvatskoj (ilirskoj) ustanovi sv. Jeronima u Rimu je Magjerec objasnio pristup pisanju: «Pisac ove knjižice, iako si je postavio za zadaću da u ovoj svečanoj zgodi što vjernije prikaže razvoj crkvenog Zavoda nakon Leonovabrevea «Slavorumgentem», ipak je smatrao podesnim, da dade kratak i jasan pregled historijskih dogadjaja od osnutka Ustanove sve do današnjeg svećeničkog Zavoda. To je mogao učiniti tim više što za ranije razdoblje povijesti Ustanove postoji nekoliko dobrih monografija i rasprava; tako je veću pažnju mogao posvetiti novoj periodi života Zavoda, a o kojoj je do sada malo i nepotpuno pisano. K tomu je spomen-knjižica ukrašena brojnim ilustracijama, kako bi što više dobila na jasnoći i svježini. Osim toga pridodan je i opis crkve i novog Zavoda, da može služiti pojedincima kao uputa i vodič. Izdavanje ove skromne spomenice činilo se podesnim, što više i potrebnim, posebno iz razloga, što Hrvatski narod nema u stranom svijetu nikakve druge ustanove, po kojoj bi ga drugi narodi mogli pobliže upoznati, osim upravo ove svetojeronimske. Za njeg je Ustanova sv. Jeronima u najtežim časovima narodnih katastrofa bila sigurno utočište i luč u tami.»
Prostor Magječevih rodnih Molva ima vrlo bogatu povijest koju su obrađivali deseci raznih autora, od publicista, geografa do povjesničara, u mnoštvu radova i napisa varirajuće vrijednosti od znanstvenih radova do popularnih prikaza. Među njima svakako valja izdvojiti prvoga istraživača Molva koji je javno publicirao svoja istraživanje prije pola stoljeća. Riječ je o Jurju Magjercu, koji je, iako nije bio profesionalni povjesničar (doktorirao je teologiju!), dao svoj doprinos povjesničarskoj struci.
Drugo Magjerčevo djelo koje je ima elemente povijesti je «Majka Božja Molvarska» (objavljeno u godini smrti 1957.). Ono ima dvostruku vrijednost jer na sažet način daje kratki pregled Marijanske pobožnosti u hrvatskom narodu, a istovremeno na primjeru štovanja Majke Božje Molvarske daje doprinos zavičajnoj povijesti. Bavljenje župom (i selom) Molve ima i dodatni značaj u Podravini jer je to jedan od rijetkih prikaza svekolikog života jedne podravske župe, a svakako prvi objavljen nakon Drugoga svjetskog rata. Knjiga ima tri dijela: prvi se odnosi na kratki pregled Marijanske pobožnosti u hrvatskom narodu, drugi na župu i svetište čudotvorne Majke Božje Molvarske, a treći na mjesto i općinu Molve koje je toliko volio.
To što je ova knjiga objavljena u Rimu bila je svojevrsna prednost jer je autor mogao objektivnije iznositi činjenice, ali istovremeno i nedostatak zbog toga što su autoru bili nedostupni mnogi podaci koji bi mogli popuniti praznine. Metodološki gledano i u ovom djelu je korišten pozitivistički pristup, što nikako ne umanjuje njegov značaj. Dodatna vrijednost Magjerčevog rada je i u tome što su zahvaljujući njemu Molve među prvim podravskim župama dobile svoju monografiju i to u vrijeme «tvrdog stava» ondašnjih vlasti prema katoličkoj crkvi. Knjiga je ponovno tiskana 2002., što ukazuje na njenu aktualnost i desetljećima nakon prvog izlaska iz tiska, ali i nazočnost u mnogim molvarskim obiteljima.
Daleko od doma
Magjerec je sam o svom pristupu istraživanju povijesti rodnih Molva napisao: «U ovoj maloj knjižici iznio sam sve, što sam čuo od Blaža Tomašića, dugogodišnjeg župnika, velikog Marijinog štovatelja, od svojih roditelja i drugih starijih ljudi o Molvama i njihovu postanku, kao i o posebnom štovanju Majke Božje pred onim stoljetnim kipom, što se još i danas u kapeli kod groblja vrlo mnogo poštuje od vjernika cijele srednje Podravine. Pobilježio sam i sve ono, što sam svojim očima vidio i čemu sam osobno pristustvovao. Daleko od domovine, nisam imao pri ruci potrebnih pisanih vrela, već sam se morao ograničiti na prepisane izvatke iz župne spomenice, koje su mi dostavili vlč. gg. Ivan Šabarić, Antun Markov i Stjepan Petrović, upravitelj molvarske župe, kao i one iz zapisnika kanonskih vizitacija nekoć biskupije, a danas zagrebačke nadbiskupije, što mi je tako spremno pribavio preč. gosp. Dr. Josip Buturac, čuvar Metropolitanskog Arhiva. Svima moja najtoplija hvala! Nije ova knjižica nikakav dotjerani znanstveni rad, već samo jedan skroman poticaj iz tudjine, upravljen s puno tople ljubavi mojim dragim zemljacima u domovini sa željom, da u budućnosti bilo koji od njih retke upotpuni i pojedine povijesne činjenice još bolje istraži i utvrdi. Poslužilo ovih par redaka mojim dragim zemljacima za što jače štovanje Majke Sina Božjega pred onim njezinim, gotovo pet puta stoljetnim kipom, pre kojim su naši predji kroz stoljeća crpli jakos i snagu u borbi za Krst časni i slobodu zlatnu.»
No, djelatnost Magjerca u «povjesničarskim vodama» treba staviti u kontekst tadašnjeg vremena i realnih mogućnosti jer je djelovao u Italiji te nije mogao koristiti izvore iz domovine.
Magjerec je za stariju povijest Molva napisao i neke krive pretpostavke želeći molvarsku župu učiniti što starijom. Izdvojit ću jedan primjer iz kojega se vidi da je Magjerčev historiografski rad bio više orijentiran svojevrsnim «lokalpatriotizmom» nego kritičkom raščlambom izvora. Juraj Magjerec u knjizi o Majci Božjoj Molvarskoj izdanoj u Rimu 1957. godine. piše: “Onome, kojemu je poznato, da se velik dio zemljišta općine i župe Molve, između desne dravske obale i ceste, što vodi kroz samo selo do prevoza na Dravi, od davnine zvao, a zove se još i danas Strug ili s latinskim dočetkom Struga, nameće se sama po sebi jedna druga pretpostavka, a ta je, da bi Ecclesia beatae Virginis de Struga (1334) mogla biti jedno te isto što i Capella Beatae Mariaein Molina (1501.), jer Molve historijski i geografski više gravitiraju Virju negoli Gjurgjevcu, pa ako se selo Molve, početkom XVI. vijeka (1501.) moglo zvati Molina, po mlinovima na desnoj obali Drave, zašto se to isto mjesto, prije kakovih 175 godina (1334) ne bi moglo zvati Strug ili Struga, po kompleksu zemljišta, gdje su se ti mlinovi od starine nalazili, a nalaze se još i danas”. U prilog tome autor donosi i svoju argumentaciju, ali i protuargumente. No, unatoč tome, analizirajući dostupne izvore možemo utvrditi da crkva i kapela koje se navode nisu identične, već se nalaze u susjednim naseljima Strugi i Molvama pa treba odbaciti ova Magjerčeva tumačenja.
Usprkos svim manjkavostima, Magjerca treba istaknuti kao prvog istraživača koji je svojim radom stvorio temelje za bavljenje poviješću Molva. U historiografskom smislu čitav mu stvaralački opus nije velik, ali u njegovm pristupu je karakteristično da on ne ulazi u objašnjavanje procesa, već u većini svojih tekstova niže podatke iz izvora. Iz njegovih se radova vidi da poznaje arhive i materiju koju istražuje, ali očito nije imao sposobnost dubljeg historiografskog sintetiziranja. To se može razumjeti jer nije bio školovani povjesničar, a i unutar čitavog njegovog plodnog djelovanja treba istaknuti da je bavljenja povijesnim temama ipak bilo na marginama njegova interesa te da je, prije svega, u njegovom ulasku u «povjesničarski teren» motiv bio predstavljanje rodne župe i Zavoda koje je uspješno vodio.
Ograničenja
Knjiga o Molvama, koja sadrži obilje podataka za crkvenu i drugu povijest ovoga sela, predstavlja vrijedni prilog i lokalnoj podravskoj historiografiji. Tu je obradio od činjenica nužnih za razumijevanje molvarske povijesti i razne druge podatke koji jasno ocrtavaju vrijeme u kojem je stvarao. Jasno je da niz ograničenja proizlazi iz činjenice da je tijekom pisanja knjige boravio i radio u Rimu, a pisao o Molvama bez odgovarajućeg pristupa u svu potrebnu historiografsku građu.
Na kraju valja istaknuti činjenicu da Juraj Magjerec, iako nije bio školovani povjesničar, u vremenu svoga djelovanja putem pisanja o povijesti u svoje dvije knjige ostavio je trag i u povjesničarskoj struci. Ipak treba naglasiti da njegov pristup istraživanju povijesti, unatoč ograničenjima o kojima je ranije bilo riječi, predstavlja doprinos mnogim aspektima povijesti Molva, ali i Katoličke crkve u Hrvata.
Molvarci su se Jurju Magjercu odužili znanstvenim skupom, izložbom i objavljenim knjigama o njegovu životu i radu.
