Ona je bila prva podravska političarka: “Nije mi do vlasti, meni je za moje seljačke sestre!”

Piše dr. Hrvoje Petrić

Seljačka književnica i prva podravska političarka Mara Matočec, djevojački Jendrašic, rodila se 12. rujna 1885. godine u Drnju, a umrla u Koriji kraj Virovitice 8. svibnja 1967. godine. I otac i suprug od osnutka su bili aktivni u hrvatskom seljačkom pokretu braće Radić, a prema autobiografiji: „I ona sama odmah se je oduševila za isti, ali kako u ono doba žene su stavljane u zapećak, mogla je samo pratiti rad i djelovanje istoga. U kuću im je dolazio Radićev „Dom“ tako da tu počinje njena prva naobrazba. Od onda se ona počinje živo zanimati za naš seljački svijet, ali konzervativna sredina ju je sputavala da aktivno učestvuje.“

Mara Matočec svojom prirodnom inteligencijom i velikim marom privukla je seljačke žene u javni život i svratila pažnju političara u Hrvatskoj seljačkoj stranci na važnost ženskog rada. U politički život ušla je svojim prvim javnim govorom na velikom skupu Hrvatske republikanske seljačke stranke u Koprivnici 1920. kada ju je za govornicu pozvao osobno Stjepan Radić i na taj način uključio u politički aktivizam. Ona se još za života u Đurđevcu intenzivno uključila u kulturno-prosvjetni rad, koji je svoju kulminaciju dosegao oko 1937., kada se nalazi i u Glavnom odboru Seljačke sloge, a njezini komadi, osobito igrokaz Matija Gubec i Invalid izvode se u mnogim mjestima. Kao žena, i to seljačka žena, Mara Matočec u Hrvatskoj je seljačkoj stranci odigrala i ulogu kao važan agitator Hrvatske seljačke stranke u Bosni i Hercegovini. Među njenim političkim radovima posebnu je pozornost posvetila hrvatskim kolonistima i propagirala kolonizaciju stanovništva iz siromašnih u bogatije krajeve, čime bi se ojačala gospodarska snaga hrvatskih krajeva. Sa svojom se obitelji primjerom odlučila na kolonizaciju te se preselila u pustaru Korija kraj Virovitice. Još kao mala djevojčica počela je sastavljati prve svoje pjesme. „Jer idući u školu. Znala sam sastavljati pjesmice, čestitke i moje su učiteljice uvrštavale u dječje listove, ali anonimno, da se ne bi uzoholila, govorile su. Jer to su bile časne sestre. Koje su nas učile i uvijek pripovijedale kako moramo biti svi ponizni i ako nešto znadeš više od drugih. Ipak su me nagovarale da idem u više škole, ali me roditelji nijesu pustili. I svršivši pučke škole, radila na polju i kod kuće, pjevala i plesala, kao sve djevojke u selu. I udala se mlada . . .“ (iz autobiografije Mare Matočec).

Kako sama kaže, udala se mlada i porodila četvero djece. Suprug joj uskoro ode u Prvi svjetski rat i bio je zarobljen na ruskoj fronti, te odveden u zarobljeništvo u daleki Sibir. Ta tužna vijest kao da je u njoj nešto prelomila, u njezinoj unutarnjoj tuzi i boli za svojim mužem i životnim drugom, probudila je u Mari opet pjesnikinju. Tada je napisala svoju prvu pjesmu „ Sibiriji“ i poslala je za „Dom“, koja bijaše objavljena. S tom pjesmom počinje njezin prvi korak u javni život.

„Blagopokojni vodja nagovarao me, dok sam mu poslala prvu (svoju) pjesmu 1914. godine. Uvijek mi je kazao: hoću pokazati u domovini, neprijateljima našeg pokreta, ali i stranim narodima, da su hrvatski seljaci talentirani. Da njihova kultura nije posudjena, nego prava njihova misao. Piši u večer malo, pa u svetac. Piši, pomozi nam u našem velikom radu. Pomozi kao žena i majka..“ (Iz autobiografije.)

Samohrana majka

O njoj je brigu vodila i emigracija pa je tako u kanadskom Kalendaru Hrvatski glas zapisano: „Uskoro nastupili su tužni dani za nju u prvom svjetskom ratu. Briga za četvero dječice, sama je morala obradjivati ono malo „grunta“, ali ipak ona se laća pera i piše. Piše pjesme i kraće pripovijesti. Poziva je pok. Radić na skupštine i počinje čak održavati govore. Sve se više aktivizirala. Obilazeći sela, držeći predavanja seoskim ženama, organizacione govore dok najzad 1915. g., na postane članica Hrvatske seljačke stranke. Svršio je prvi svjetski rat, ali njezin životni drug, kao i mnoge tisuće drugih, ne vraća se. Idući kući 1919. g.,  iz zarobljeništva, iz daleke Sibirije na putu se razboli od tifusa i umre. To je za nju bio teški udarac kako žene, tako i majke, ali ona ne klone, već još čvršće kroči započetim putem. Njezina ljubav prema svome voljenom mužu ne prestaje ni nakon dvanaest godina, kada mu u „ Seljačkoj prosvjeti“ 1926. posvećuje ovu pjesmu:

Dvanaest eto godinica

Od kad, druže, Ti nam ode;

Puno dana i mjeseca,

A da nikad nam ne dodje.

                    („Svome mrtvom drugu“.)

Kako u to doba Hrvatski seljački pokret poprima sve više zamaha, Mara Matočec sve je aktivnija. Rađaju se njena najbolja djela. Piše pjesme, crtice, pripovijetke iz seljačkog života, skuplja narodne pjesme i sama piše igrokaze. Surađuje stalno ili povremeno: u „ Domu“, mjesečniku „Hrvatici“, „Našoj ženi“, „Seljačkoj slozi“, „Narodnom kolu“, u slovenskim novinama „ Edinost“, „Narodnom valu“, kalendaru „Napredak“ i „ Božićnici“ i još mnogim drugim časopisima i novinama.

Polazi na veliko kružno hodočašće širom domovine, da vidi običaje i život sela u našim krajevima. Kako žive naši seljaci po Bosni, Hercegovini, Dalmaciji, Lici, Zagorju, Posavini, Međimurju, Slavoniji itd. …obišla sam sva naša draga sela; obišla one male kućice, da vidim, kako mi žive sestre i braća moja. Jest po teškoj zimi i ljetu, ali vesela i zadovoljna, da ih osokolim i ohrabrim…“ (Iz autobiografije.)

Poput braće Radić, ona je bila uvjerena da jedino „prosvjetom doći ćemo slobodi i do svoje države, pa stoga svim svojim duhovnim i fizičkim snagama, cijelim svojim bićem, radi na prosvjećivanju hrvatskog sela.“ Naročito na prosvjećivanju naše žene – seljanke. Organizira analfabetske tečajeve, uz pokojnog Rudolfa Hercega, drži predavanja. Mnoge novine bilježe njezina vrlo uspjela predavanja, kako na selu, tako i u gradu. Držala ih je na velikim skupovima gdje je bilo sakupljeno i po nekoliko tisuća. Tako „Jugoslavenska pošta“ iz Sarajeva od 27. prosinca 1937. godine bilježi između ostalog:

„U Sarajevo doputovala je Mara Matočec, književnica i član glavnog odbora Hrvatske seljačke stranke. Ona je sudjelovala na velikoj smotri koju je organizirao prof. Ante Martinović u Lovreću, na kojoj je sudjelovalo 5.000 naroda. Babu Maru, kako se ona sama nazivlje, dočekao je pročelnik „Napredkove“ prosvjetne sekcije g. dr. Milan Martinović, te ju je odveo u gradski podrum. Kada je počela pisati, upitali je kada je čekala ručak. Koji su je razlozi na to doveli? Znate gospodo, nije meni ni do časti, ni do vlasti. Meni je za moje seljačke sestre. Rado bi da dodju do one visine koju su i zaslužile i po svome teškom radu i po svom poštenju. Mara se propisno krsti i priča svoj život…“

Ona mnogo piše o svojim dojmovima s tih putovanja, pa tako u dojmovima iz glavnog grada Zagreba piše: „Velika je razlika izmedju grada i sela, ili bolje reći, izmedju duša seljačkih i gradskih …“ („Dom“ 1929.). Stoga poput pok. Mihovila Pavleka Miškine, do sada još nedostignutog seljaka – književnika, upire prstom na tu našu „ pokvarenu gospodu“, na te „ kaputaše“ i kao da im u tom članku dovikuje: „ Mi seljaci moramo svoju dušu čistiti, čuvati, ako želimo da ona i naše gradove očisti od tudjinskog oponašanja…“ Tu je ona njezina plemenita misao, da sjedini u jednu narodnu cjelinu naše selo i grad, jer njemu ne treba tuđe, kada mi imamo svoje lijepo i vlastito.

Jednako poput seljaka – književnika Miškine, Stuparića, Korena, seljaka – filozofa, i na nju je ostavio duboki utisak dr. Ante Radić svojim socijalnim programom i pisanjem. U njezinu dušu duboko su zacrtane one misli njegove, velike i plemenite. Uspoređuje ga s neokrunjenim seljačkim kraljem Matijom Gupcem i Ivanom Ivanićem, vođom hrvatskih seljaka. U tom zanosu piše o njemu:

„Tebi, Ante, velikom filozofu, hoću da napišem ovo nekoliko redaka, prigodom Tvog i bratovog Ti rodjendana. Hoću da samo malo udjem u jedan dio Tvoga razlaganja, od onih Tvojih tisuću i šest stotina pitanja…“ („ Seljački dom“ – 6. VI. 1940.). Dok u „Božićnici“ za 1938. godine ona mu posvećuje pjesmu:

Učitelju prerano si

Ostavio svoga roda.

I za tobom svi žalimo –

Tvog preranog za nas groba.

                ( „ Dr. Antunu Radiću“ )

Kada je pok. Đuro Basariček pokrenuo veliku kolonizatorsku akciju u naseljavanju našeg svijeta u gornju Hrvatsku, Mara Matočec prva je suradnica. Tako ona organizira prvu grupu kolonista iz svog kraja i naseljavaju se na imanjima grofa Jankovića, u selu Korija. U tom pitomome kraju nedaleko od Virovitice, Mara stvara svoja ponajbolja književna djela. Njezino polje rada sada je veliko. Sama radi u polju, oko stoke, u kući oko djece. Putuje stalno i to većinom u zimske dane, kada je najmanje posla na zemlji i oko kuće.

„ Bila sam sirota, ali mi je slalo putni trošak ili vodstvo, ili mi sakupili moji suseljani. I tako održavala i predavanja učenim ljudima o našem seljačkom životu…“ (Iz neobjavljene biografije).

Pisala je najradije o svom selu, odnosno o ljudima u njemu. Opisivala u živoj narodnoj riječi i pjesmi njihove običaje, razgovore, tugu i žalost, teški mukotrpni rad našega seljaka. Ona ga razumije jer i sama je seljanka. Žuljevitih ruku laća se pera i piše onako istinito kako osjeća. Kod nema veliko – učenih fraza, već ona piše seljačkom filozofijom onako kako narod razumije i govori, kako misli na selu. Stavlja na papir krik i vapaj našeg sela, njegove misli koje je pobrala diljem naše domovine Hrvatske. Vjerno reproducira svoje razgovore sa seljačkim ženama, nizajući ih u sočne dijaloge. A kada bi išla među seljačke žene, ovako bi im govorila:

„K vama nije došla školovana žena, i sestra vaša, ne samo po Bogu, ne samo po hrvatskom rodu, nego po našem seljačkom življenju. Ja vas razumijem i ne ću vam se rugati, nego ćemo razgovarati bratski i sestrinski…“ (iz neobjavljene biografije.)

Igrokazi

I kada je u naponu svoje snage Hrvatski seljački pokret, ujedinivši cjelokupno hrvatsko seljaštvo i radništvo i narodnu inteligenciju u jednu monolitnu cjelinu, trebao odigrati odlučujuću ulogu za prava hrvatskog naroda, u času kada se trebala ostvariti tako dugo očekivana želja cjelokupnog hrvatskog naroda, a to jest uspostave Samostalne seljačke republike Hrvatske, pojavio se čovjek – razbojnik (potpomognut od mračnih sila beogradske čaršije), u beogradskom parlamentu i ubi nam vođu i učitelja Stjepana Radića. Ubi ga radi hrvatskog naroda, pravedna, na sramotu njegovu i srpskog naroda. Taj događaj potresao je svako pošteno hrvatsko srce, ovlažilo se je mnogo i mnogo hrvatsko oko, cijela hrvatska u cjelinu zavita. Ta velika tuga za Učiteljem pogodila je i Maru Matočec i ona mu iz dna duše tužna zbori:

Dodji, dodji predsjedniče,

Sa svojim drugovima.

Dodji dragi mučeniče!

Nek predsjeda duh tvoj Svima.

Svud svim Hrvatima,

A i svim narodima

U kojima pravde ima.

          („ Nema ga“ – „ Dom“15. II. 1929.)

Napisala je i igrokaze: „ Prečasni i purančok“ , koji je prema pisanju „ Jutarnjeg lista od 19. VIII. 1934. , doživio velik uspjeh. „ Jadranski dnevnik“ od 15. III. 1937., bilježi: kako je u Splitu odigran njezin igrokaz „ Matija Gubec“ u pet činova „ . . . S velikim oduševljenjem i nagradila ga publika frenetičnim aplauzom“. Zatim alegorički igrokaz u dva čina „ Invalid“, te „ Majka čeka sina iz tudjine“, „Judita Petronila Zrinski“ i dr.

Danas, kada pišemo o njezinom književnom djelu, moramo uvijek imati na umu njezino školovanje koje je trajalo samo četiri godine. Rad u polju, u kući, a uz to udovica koja se morala sama o svemu brinuti. Ipak, pored svega, razmjerno, napisala je mnogo. Oko tisuću pjesama, pripovijedaka, crtica poučnih članaka i bezbroj održanih predavanja (mnoga od njih objavljena) te desetak igrokaza, sve razasuto po mnogim novinama i časopisima.

Prema zapisu u novinama koje su objavljivane u emigraciji pod naslovom „Hrvatski glas“: „Sa 1941. god. prestaje nasilno njezin javni rad i Mara se povlači pred zulumčarima u svoj dom, razmišljajući o ovim nastalim tužnim vremenima, ali pišući opet samo za sebe. Ona je samonikli talent i sa svojim upornim radom dosegla je zavidnu visinu. – Najradije opisuje djecu i životinje, a što je dokaz plemenitosti. Ima osjećaj za mjeru i poput Miškine umjetnik je života, ima čudo osjećaja za manifestaciju prirode i ljudskog reagiranja u njoj. Njezin stil je privlačljiv, talasa se kao sazrijelo žito, lahko shvatljiv, iznosi pojmove na pristupačni način. Ne filozofira na dugačko, kadikada škrta na riječima, poput škrtog vremena za pisanje, tako da ga može čitati i poluobrazovan čitalac. Osim toga bila je: glavni pokretač s pok. Hercegom tečajeva za nepismene, banski povjerenik za kolonizaciju, odbornica „Narodne zaštite“ , za zbrinjavanje siromašne djece (pa i sama je othranila i na noge postavila troje siročadi), te u glavnim odborima „ Hrvatske žene“, „ Hrvatskog Srca“ , „ Napredka“ , povjerenik Liječničke komore za obavještavati komoru o zdravlju naroda njezinog kraja, javni prosvjetni radnik „ Seljačke sloge“ , počasni član društva „Kolo domaćica“ i najzad doživotni član glavnog odbora HSS-a, čime se je naročito ponosila.“

Predsjednik HSS-a dr. Vlatko Maček je na pitanje što je bila i kakvu je čast u HSS-u obnašala Mara Matočec, između ostaloga, odgovorio:

„Mara Matočec bila je član glavnog odbora HSS-a. Kada je bila izabrana u glavni odbor, to se ne sjećam. Ali znam da je bila u odboru 1919. – 1920. Bila je najbolja suradnica pok. Rudolfu Hercegu u promicanju „Seljačke Sloge“. Organizacije „Seljačke Sloge“ podržavale su i uzkrsavale našu autohtonu seljačku, dakle narodnu kulturu. Taj posao bio je jednako važan kao i posao političkih organizacija, jer naša je autohtona kultura – temelj Seljačke stranke.“

Mara Matočec bila je ne samo književnica, već narodno kulturno – prosvjetna radnica i borac za „seljačke pravice“, neumorna radnica u redovima hrvatskog seljačkog pokreta braće Radić. Njezin život sastoji se u neprekidnoj borbi seljačkog puka za boljim životom. Za prosvjetom i ona je upravo sve svoje raspoložive snage uložila u taj velik i uzvišeni posao – prosvjećivati hrvatsko selo.

Kolonizacija

U autobiografiji je zapisala: „Držala sam predavanje, pa sam nešto spomenula i o kolonizaciji, ne bi li ih potakla na zadrugu «Zemlja», koja je osnovana u Zagrebu… Pokojni veliki kolonizator dr. Đuro Basariček uviek je govorio: Čija je zemlja, onoga je i domovina. I zbilja. Makar budemo dan i noć vješali zastave, makar uviek pjevali «Još Hrvatska ni propala», taj će narod stradati od glada i jada. Jer samo dok bude Hrvata, bit će i Hrvatske. Ali kako to urediti, kako olakšati, da oni, koji nemaju zemlju dođu i kupe tamo, gdje je ima. Putem kolonizacije ili preseljavanja. A kolonizaciju moraju voditi ljudi sposobni za to» (Iz autobiografije).

O Mari Matočec napisane su dvije knjige: Mira Kolar-Dimitrijević: Mara Matočec: hrvatska književnica – seljakinja i njen rad na socijalno-političkom i kulturno-prosvjetnom polju u okviru seljačkog pokreta braće Radić, Biblioteka “Hrvatski pisci”, Nakladna kuća „Dr. Feletar“, Koprivnica, 1993. i Vlatko Smiljanić: Mara Matočec: hrvatska spisateljica, prosvjetno-kulturna aktivistica i političarka: biografija, vlastita naklada, Virovitica, 2010, a isti je autor priredio i njena sabrana djela 2017. godine.

Facebook
Twitter
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI