Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Srednjovjekovno trgovište Prodaviz potpuno su opustošili. U utvrđenu crkvu sklonilo se 11 izbjeglica

Piše: Hrvoje Petrić

Podravina je u srednjem vijeku imala mnoštvo trgovišta koja su nastajala na vlastelinstvima i pokazatelj su jačanja trgovine te ukupne gospodarske snage. Neka od srednjovjekovnih trgovišta prestala su postojati i u pravnom statusu pretvorila su se u sela. Unutar skupine trgovišta i trgova mogle bi se uočiti različitosti između pojedinih naselja jer su se neprivilegirana trgovišta i trgovi između sebe znatno razlikovali, no i to će, zbog ograničenosti prostora, morati pričekati detaljniju obradu u budućim istraživanjima. Zasebnu grupu gradskih naselja predstavljala su trgovišta poput Legrada koja su posjedovala kraljevske privilegije, a bila su ekonomski dovoljno snažna za čuvanje statusa trgovišta.

Legrad je kao središte kapetanije funkcionalno bio vezan uz sustav obrane Varaždinskog generalata. Legrad je još u 15. stoljeću dobio status trgovišta, a od 1610. ima grb. Ovo je naselje funkcionalno bilo usko povezano uz istraživani prostor pa ću iznijeti tek nekoliko najosnovnijih informacija o Legradu. Godine 1643. Ferdinand III. Legradu je dodijelio privilegij slobodnog trgovišta, a sredinom 17. stoljeća kratko se spominje kao grad (civitas). U 16. stoljeću ulazi u sastav posjeda Zrinskih koji su u Legradu uredili sjedište Legradske ili Međimurske kapetanije izgradivši protuosmansku utvrdu blizu ušća rijeke Mure u Dravu 1567. godine. Legrad je kratko bio pod osmanskom vlašću (1577.-1579. i 1600.). Od 1671. u Legradu je djelovala tridesetnica, a od 1682. spominje se solana. U blizini Legrada kratko je postojala utvrda Novi Zrin (1661.-1664.), izgrađena s obje strane rijeke Mure, nedaleko od utoka u Dravu.

U Legradu je još u 15. stoljeću zabilježen ceh nožara. Legrad je imao četiri znamenita sajma u 17. stoljeću, a trgovci s talijanskog i njemačkog prostora te teritorij Osmanskog Carstva znali su kupovali legradske noževe. Iz godine 1674. godine sačuvala su se pravila legradskih djetića u starom cehu. Sačuvan je statut starog ceha legradskog iz 1677. godine u kojem se spominju kovači, bravari, kolari i remenari. Posebno je zanimljiv tekst pravila šoštarskog i kušnjarskog ceha u Legradu iz 1697. godine koji sadrže 30 članaka i izuzetan su dokument o ustrojstvu cehova u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.

Ludbreg

Legrad

U Legradu je 1670. godine, prema isusovačkom misijskom izvješću, živjelo oko tisuću katolika. Iste je godine Petar Prašinski, carinik nedelišćanske tridesetnice, pisao zagrebačkom biskupu Borkoviću da je u mjestu i utvrdi Legrad živjela jedva trećina katolika. Na području katoličke župe Legrad 1688. godine bilo je oko 200 katoličkih te oko 700 luteranskih i kalvinskih kuća. U Legradu je 1693. godine bilo oko 200 katoličkih i više od 500 protestantskih kuća. Prema kanonskom izvješću iz 1698. godine može se zaključiti da je inovjeraca još uvijek bilo više od katolika, a među njima nalazili su se“luterani, kalvini, židovi, arijanci (unitarijanci) i cvinglijanci”. U Legradu su se nalazile “gotovo sve narodnosti koje postoje pod nebom” kako piše kanonik, a mnogi inovjerci su prelazili na katoličku vjeru. Iste je godine kanonik Ivan Leskovar izvijestio zagrebačkog biskupa da na području župe Legrad ima 2797 katolika. Broj se katolika očito povećao jer su u Legradu 1716. godine živjeli u 280 kuća, dok istovremeno tamo žive i protestanti “koji ipak nisu više tako brojni kao prije”. Po ranije iznesenim podacima mogli bismo zaključiti da je 1670. godine u Legradu živjelo najmanje 3000 stanovnika. Kako je 1698. godine zabilježen broj od 2797 katolika na prostoru legradske župe, mogli bismo pretpostaviti ili da su u popisu katolicima pribrojeni protestanti ili da je legradska župa osim Legrada obuhvaćala još koje naselje, za što nema potpore u izvorima i literaturi. Vjerojatno je bliže istini da su katolicima pridodani protestanti. Ako se budućim istraživanjima to pokaže točnijim, onda je između 1670. i 1698. godine došlo do pada broja stanovnika, čemu je barem ilustrativno potvrda o padu broja kuća između 1688. i 1693. s oko 900 na oko 700. Uzmemo li u obzir da je 1693. godine u Legradu bilo oko 700 kuća i 1698. godine 2797 stanovnika, tada bi u jednoj kući živjela u prosjeku četiri stanovnika, što bi bilo realno, usporedimo li taj prosjek s Čakovcem u kojem je živjelo 5,4 ukućana po obitelji te u Kotoribi u kojoj je bilo 3,6 člana po jednom kućedomaćinu. Ove podatke, svjestan svih manjkavosti, koristit ću i u izračunu približnog broja stanovnika i drugih trgovišta.

Dvorac Inkey

Unatoč teškim uvjetima u vrijeme osmanskih napada, neka su trgovišta koja nisu imala kraljevske privilegije opstala u tome statusu i u 17. stoljeću. Jedno od njih je i Ludbreg koji se kao trgovište spominje od 1461. godine. Godine 1520. ludbreško je vlastelinstvo imalo 210 pore znih dimova, a početkom 16. stoljeća građani trgovišta Ludbrega činili su oko 20 posto podložnika ili barem poreznih obveznika vlastelinstva. U trgovištu su 1598. godine živjele 22 obitelji građana, 29 inkvilina i četiri kmeta, ukupno 55 obitelji. Možemo procijeniti da je u Ludbregu živjelo 200-300 stanovnika, što je približno procjeni Nevena Budaka koja iznosi 280-350. Trgovište Ludbreg (oppidum Lyudbreg) 1659. godine imalo je 123 kućedomaćina, tj. otprilike 450-700 stanovnika. Godine 1671. u Ludbregu su bile 102 kuće, da bi 1680. godine njihov broj bio smanjen na 95. U trgovištu je 1700. godine popisano 98 kućedomaćina, što bi po prilici moglo iznositi 350-600 stanovnika. To se poklapa s procjenom broja stanovnika trgovišta Ludbreg 1700. godine od 588 stanovnika koju donosi Stjepan Krivošić.

Neka od naselja koja su postojala na vojnokrajiškom prostoru zadržala su status gradskih naselja tipa trgovišta. Jedan od rijetkih primjera za to je Đurđevac. Nekadašnje srednjovjekovno trgovište Đurđevac 1659. godine spominje se kao «civitas», što ukazuje na to da je Đurđevac sredinom 17. stoljeća mogao funkcionirati kao gradsko naselje. Godine 1700. Đurđevac je imao 222 kućedomaćina, što znači da je mogao imati vjerojatno 800-1200 stanovnika. K tome treba pribrojiti 35 njemačkih vojnika i 91 haramiju koliko ih se spominje od 1630. do 1678. godine. Uz pretpostavku da su neki vojnici mogli imati obitelji, vjerojatno ih je ukupno (s članovima obitelji) bilo oko dvjestotinjak.

Legrad

Drnje je formalno pripadalo u sastav Križevačke županije tj. u sastav Koprivničkog vlastelinstva. Istovremeno je u ovome naselju bila smještena utvrda Varaždinskog generalata pa je u funcionalnom smislu Drnje bilo i dio provincijala i Vojne krajine. U 17. se stoljeću uz istoimenu utvrdu razvilo trgovište («oppidum») Drnje, koje ranije nije imalo status gradskog naselja u srednjem vijeku. No, tu treba biti oprezan jer je u 17. stoljeću «oppidum» najvjerojatnije moguće prevoditi i kao utvrdu i kao trgovište. No, kako se primjerice susjedno selo Sigetec ne spominje kao «oppidum», a tamo je bila krajiška utvrda istog ranga kao i u Drnju, moguće je da se «oppidum», u ovom slučaju, odnosi na trgovište. Pravni status stanovnika trgovišta bio je drugačiji od ostalih podložnika. Oni su bili «opidani», tj. podložnici uvjetno nazvano «trgovišnog» statusa. Je li tako bilo i sa stanovnicima Drnja trebalo bi proučiti putem novih istraživanja. Drnjanska je utvrda u svim popisima od 1630. do 1678. godine brojila 29 vojnika. Tamo su 1659. godine živjela 143 kućedomaćina. Godine 1680. u trgovištu Drnju bilo je 280 kuća u kojima je živjelo 969 stanovnika. To bi značilo da je u trgovištu na jednu kuću dolazilo oko 3,5 stanovnika. Ako bismo pretpostavili da je na jednu kuću dolazio barem jedan kućedomaćin, onda bi Drnje 1659. godine moglo imati oko 500 stanovnika. No, uzmemo li u obzir da je u jednoj kući kasnije moglo živjeti i više ukućana, procijenjenu brojku od 500 stanovnika možemo uzeti kao minimalan broj, dok maksimalni broj stanovnika ne bi smio biti veći od 800. Očito se prema kraju 17. stoljeća odvijao proces smanjivanja broja stanovnika, jer je 1683. godine u trgovištu Drnje bilo 247 kuća, a 1700. godine ukupno 193 kućedomaćina, kada je Drnje moglo imati 670-1080 stanovnika. U Drnju se u popisima stanovništva iz 17. stoljeća spominje dosta prezimena koja upućuju na izvan agrarna zanimanja: Remenar, Rogožar, Trumbetašić, Barber, Mlinar, Kramar, Krznar, Lugar, Pandur, Čižmešija, Kolar, Mesar, Sabo, Kovač, Varga, Lončar, Špoljar.

Novigrad Podravski

Dolazak veće količine novca na vojnokrajiški prostor, pogotovo u manje utvrde Slavonske vojne krajine, utjecao je na potrebu vojnika za trgovinom što je rezultiralo formiranjem novih gradskih naselja (tipa trgovišta) uz manje utvrde. Pritom treba istaknuti da se ne radi samo o stvaranju potpuno novih trgovišta, već su obnovljena i neka srednjovjekovna trgovišta koja nisu imala kontinuitet naseljenosti. U starim matičnim knjigama Komarnica («Camarca», «Comarnicza»)  ili Novigrad Podravski spominje se «oppidum» (trgovište) od 1649. godine. Godine 1659. naselje se naziva «Noui Grad» ili Komarnica (Kamarcha). Pod imenom Novigrad naselje se spominje od 1680. godine u matičnoj knjizi krštenih, a 1683. godine u matičnoj knjizi vjenčanih, dok je od 1687. godine, u matičnim knjigama, ponovo zapisivano kao «oppidum Camarca». U Novigradu Podravskom ili Komarnici 1659. živjelo je 110, a 1700. 187 kućedomaćina. Prema tome, tamo je sredinom 17. stoljeća živjelo oko 400-610, a krajem 17. stoljeća 670-1050 stanovnika.

Srednjovjekovno trgovište Prodaviz (Prodawycz) nešto prije 1548. potpuno su popalili i opustošili Osmanlije, a u njemu je postojala crkva, koja je utvrđena i ograđena, a u njoj su živjeli ljudi, kako domaći, tako i izbjeglice, njih 11, koji si bijedno živeći pribavljaju živež kopajući zemlju motikama pod zaštitom vojnika, i to kad su konjanici i stražari pregledali okolicu. Na mjestu Prodaviza osnovano je Virje koje se kao trgovište spominje tek 1706. godine. U Virju je 1659. popisano 175, a 1700. 292 kućedomaćina. Stjepan Krivošić smatra da je mogući broj stanovnika 1659. bio 1200-1350. Također je za 1700. došao do rezultata o 1635 stanovnika. Krivošić je koeficijente 5,6 do 6,2 izračunao na osnovu podataka s kraja 18. stoljeća, ali je usprkos tome dodatno podignuo rezultate za 17. stoljeće, nastojeći ga što više ujednačiti s 18. stoljećem. Virje je sredinom 17. stoljeća imalo 610-980, a oko 1700. 1020-1640 stanovnika.

Proces pretvaranja gradskih naselja u seoska nije imao veze s direktnim prodorima Osmanlija koji su samo indirektno utjecali na taj proces. Treba naglasiti da je došlo do promjene trgovačkih putova te da su trgovišta postala oslabljena u konkurenciji vlastelinstava i posjeda koji su samostalno počeli voditi trgovinu od početka 16. stoljeća. Još se 1520-ih i 1530-ih godina izmijenio odnos feudalaca prema gradskim naseljima jer se težište podavanja počelo prenositi na naturalnu rentu. Zbog toga vlastelinstva i posjedi više nisu bili zainteresirani za novčana podavanja i razvitak robno-novčanih odnosa. Uz to su feudalci svoja vlastelinstva i posjede uključili u trgovinu poljoprivrednim proizvodima, dok gradska naselja nisu bila snažna kako bi zadržala tu trgovinu.

Nekad veliko trgovište Rasinja, koje se spominje od početka 16. stoljeća, 1570. godine imalo je samo 12 poreznih dimova, a 1598. godine tamo je bilo 16 obitelji građana, odnosno 60-90 stanovnika. U 17. stoljeću došlo je do obnove naseljenosti. Na vlastelinstvu Rasinja kmetovi i inkvilini kasnije su činili samo oko 35 posto podložnika. Svi ostali stanovnici bili su slobodnjaci. Rasinja se posljednji put kao trgovište (oppidum Raszinya) spominje još 1659. godine kada u njoj živi 77 obitelji. Pretpostavimo li da je u jednoj obitelji živjelo 3,6 do 5,4 osoba, možemo za trgovište Rasinju procijeniti broj stanovnika na 280-420. Rasinja se ubrzo nakon 1659. više ne spominje kao trgovište, već je od 1671. popisivana kao selo, a te je godine imala 87 kuća. Vidi se da je broj stanovnika porastao na oko 310-470. Rasinja će brojem stanovnika rasti do 1680. kada je u njoj bilo oko 100 kuća, a 1700. godine u njoj živi 65 kućedomaćina, što govori o padu broja stanovnika. Nameće se mogućnost da je promjena statusa naselja iz trgovišta u selo utjecala na pad broja stanovnika.

Đelekovec

Đelekovec je primjer novog trgovišta koji se javlja sredinom 17. stoljeća. To je trgovište bilo kratkog vijeka trajanja jer je vrlo brzo pretvoreno u selo. Đelekovec se kao trgovište («oppidum Jellekouczii») spominje samo 1659. godine kada je u njemu bilo 106 kućedomaćina, odnosno približno 380-580 stanovnika. Povlaštenost statusa Đelekovčana proizlazila je i dijelom iz činjenice da je tada u Đelekovcu postojala protuosmanska utvrda pa je bilo logično da se Đelekovčani kao podložnici koriste na različite načine u obrambene svrhe. Možda se kod Đelekovca radilo o neuspješnom pokušaju stvaranja gradskog naselja tipa trgovišta, trga ili naselja odnosno nižeg stupnja urbanosti. U slučaju da su 1659. Đelekovčani bili «opidani», dobivanje slobodnjačkog statusa iduće 1660. godine govorilo bi da se njihov položaj značajno promijenio, premda to ne znači da se njihov status uvjetno rečeno «pogoršao».

Nekadašnja trgovišta i trgovi Križevačke županije Rasinja, Donja Reka, Brezovica, Mađarevo, Remetinec, Svinjarec, Bisag i Glogovnica pretvorena su u sela. Nakratko se, sredinom 17. stoljeća, javlja i trgovište Đelekovec, koje je vrlo brzo pretvoreno u selo. Na prostoru Varaždinskog generalata u bivša trgovišta Sredska, Sv. Ladislav i Rovišće naselili su se pravoslavni Vlasi, isto kao i u nekadašnja trgovišta Sredice i Nart koja su 1628. teoretski bila dosuđena «staroj vlasteli». Pravoslavni Vlasi naselili su se i u nekadašnje trgovište Sv. Križ (koje je bilo pusto). Tijekom druge polovice 17. stoljeća pravoslavni su se počeli iseljavati iz Sv. Križ, u koji su sve više doseljavali katolici.

Ona trgovišta koja su postojala krajem 16. i početkom 17. stoljeća uglavnom su doživjela porast ukupnog broja stanovnika. U većini trgovišta u Križevačkoj županiji od sredine do kraja 17. stoljeća došlo je do pada ukupnog broja stanovnika, a u tom su razdoblju neka od njih pretvorena u sela. Sredinom 17. stoljeća dolazi do pojave novih trgovišta u Varaždinskom generalatu, koja su do kraja 17. stoljeća doživjela porast ukupnog broja stanovnika.

Facebook
Twitter
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI