Ovaj tekst je objavljen u tiskanom izdanju Podravskog lista
Roy Ferenčina novi je trener Slavena Belupa. Vratio se u svoju Koprivnicu, u kojoj je kao kapetan Farmaceuta proveo najljepše dane igračke karijere. Kao trener ekipe u svom prvom mandatu u Miškininoj, između 2011. i 2013., slavenaše je predvodio do trećeg mjesta u prvenstvu i posljednjeg nastupa u europskim natjecanjima. Nakon takvih je uspjeha proglašen najboljim strategom HNL-a, iako se klub nalazio u jednako nezahvalnoj situaciji kao i sada – pri dnu, željan promjena i pozitivnih šokova. Ricardo Moniz otišao je jer je momčad u sedam utakmica ostvarila jednu pobjedu i zauzela pretposljednju poziciju tablice SuperSport HNL-a, a Ferenčina ima zadatak popraviti stvari. S 50-godišnjakom rođenim u Los Angelesu stoga smo popričali o brojim temama – od toga kako se kao nogometaš sa Slavenom „hrvao“ protiv europskih velikana i bio blizu hrvatske reprezentacije, preko prijašnjeg vođenja Slavena i nezaboravne utakmice s Athletic Bilbaom, do rada u Dinamu, jedne bejzbol palice i ključnog pitanja – kako će probuditi koprivničke Plave?
PL: Za početak, kakvi su prvi dojmovi nakon povratka u Koprivnicu? Je li vam drago što se vratili u Slaven Belupo?
– Drago mi je što sam se vratio u Koprivnicu. Osam godina proveo sam kao igrač u gradu, tako da mi je ovdje uvijek bilo lijepo doći. Naravno, veselim se i trenerskom radu u Slavenu Belupu.
PL: Uz klub vas sigurno vežu brojne emocije i uspomene, godinama ste ovdje bili kapetan i nosili plavi dres. Koji su vam neki najljepši trenuci iz igračke karijere?
– Bilo je lijepo igrati tih osam godina koliko sam igrao u klubu. Moram istaknuti naše europske utakmice protiv Astone Ville, Stuttgarta, Lillea… Najljepši i najemotivniji doživljaj bio je kada smo protiv Ville (za koju su igrali David Ginola, Paul Merson, Gareth Barry i dr., op. a.) u Birminghamu istrčali pred 30 tisuća ljudi. U prvoj utakmici kod kuće pobijedili smo ih s 2:1, a mogli smo slaviti 3:0. Stvarno smo bili jako dobri.
PL: Rođeni ste u SAD-u. Kada ste došli i u Hrvatsku i jeste li kao nogometaš ikada bili blizu reprezentacije – hrvatske ili američke?
– Moji roditelji išli su raditi van i brat i ja rođeni smo u Americi. U Hrvatsku smo došli kao mali i ovdje krenuli u školu, tako da sam cijelo vrijeme bio ovdje. Iz SAD-a me nisu zvali. Jedno vrijeme bio sam blizu poziva u reprezentaciju kod Otta Barića, ali nije se dogodilo.
PL: Nakon igračke karijere bacili ste u trenerske vode. Zapravo, gotovo odmah nakon što ste objesili kopačke o klin, stigli ste u trenerski stožer Slavena.
– Šest mjeseci nakon što sam se ostavio nogometa, postao sam pomoćnik Elvisa Scorije i na toj sam funkciji proveo godinu i pol dana. U prvenstvu smo bili peti i igrali smo finale Kupa 2007. protiv Dinama.
PL: Kasnije ste postali glavni trener Lokomotive, a onda se 2011. u istoj funkciji vratili u Slaven. Kakva su bila očekivanja?
– Imao sam to prvoligaško iskustvo iz Lokomotive, godinu i pol dana vodio sam ih u 1. HNL. Vodstvo Slavena to je prepoznalo i zvali su me. Kada sam došao, bili smo u lošem stanju, drugi ili treći odozdo, ali uspio sam spasiti klub i na kraju smo završili osmi, da bismo sljedeće godine osvojili treće mjesto i ušli u Europsku ligu. U drugom kolu ispali smo od Athletic Bilbaa, iako smo u Koprivnici pobijedili. Bila je to napeta utakmica i, da je VAR tada bio prisutan, sve je moglo otići na našu stranu. U toj zadnjoj minuti sigurno bi bio penal za nas jer je lopta u ruku napucala protivničkog igrača. Bismo li prošli? Tko to zna! Imali smo svoj dan, u prvom smo poluvremenu vodili i pogodili prečku. A taj Athletic je dva mjeseca prije toga igrao finale Europske lige protiv Atletico Madrida.
PL: Danas je priča potpuno drugačija, ekipa je pri dnu ljestvice i prethodni trener morao je otići već nakon nekoliko utakmica. Može li i kako probuditi momčad?
– Što je bilo prije, ne bih komentirao. Mislim da imamo kvalitetne igrače, da se sigurno može bolje. Probat ćemo sve to posložiti. Ekipa je primala previše golova, u tom segmentu sigurno možemo bolje i očekujemo bolje rezultate.
PL: Moramo spomenuti i situaciju s bejzbol palicom iz vremena na klupi Lokomotive. Što se to tada točno dogodilo?
– U svlačionici je bila ta neka palica. Udario sam njome po ploči i rekao da ovako moramo razbiti i protivnika. Ali to nije bila dobra motivacija jer smo utakmicu izgubili, haha. Ali kažem, to je sve bilo u pozitivnom tonu, da probudim igrače i da daju sve od sebe. Svi su pljeskali. Uvijek sam imao super odnos s igračima. Ako ubuduće osjetim da mogu prodrmati ekipu, napravit ću nešto da probamo dobiti utakmicu. I pokojni Ćiro bacao je Rolexe u zidove, a govorimo o treneru svih trenera.
PL: Kakav nogomet želite da Slaven igra i kakva su očekivanja za novu sezonu?
– Ne mogu reći da ćemo igrati kao Real Madrid ako nemam takve igrače. Momčad slažem ovisno o tome kakav profil igrača imam. Naravno da svi očekuju da i mi igramo napadački nogomet, ali to ne znači igrati „va bank“. Po meni smo bili malo previše rašireni. Naravno da želimo biti efikasni.
PL: Zadnji angažman imali ste u Dinamu, gdje ste kao pomoćnik Ante Čačića bili do ovog travnja. Možete li izdvojiti neki poseban trenutak iz razdoblja u Maksimiru?
– Poseban je bio ulazak u Ligu prvaka. To cijeli svijet prati. Jedna od najimpresivnijih utakmica koju sam tako doživio je utakmica protiv Chelseaja. Oni su u tom prijelaznom roku na pojačanja potrošili 300 milijuna eura, najviše od svih u Europi, i onda dođu kod malog Dinama u Zagreb i mi ih pobijedimo 1:0. To je bilo veliko, veliko iznenađenje u svijetu.
PL: Za kraj, što mislite o Podravskim štukama, mladim navijačima Slavena koji su u kratkom vremenu osvojili srca mnogih, i može li se publika vratiti na Apaš?
– Super, to je lijepa ideja! Lijepo je vidjeti mlade dečke kako navijaju. I roditelji dolaze. Moja želja da što više ljudi bude i da uživamo svi u nogometu.
FOTO Dominik Smolak, NK Slaven Belupo
