Marijan Labaš jedan je od zaštitnih znakova križevačkog prigradskog naselja Vojakovac i to zbog službe zvonara. Već deset godina Marijan je zvonar u Vojakovcu, a ujedno i vodi brigu o tamošnjoj kapeli svetog Ivana Krstitelja koja je izgrađena u drugoj polovici 19. stoljeća. Kapela još uvijek nije dobila automatsko električno zvono pa Marijan svoj posao obavlja na tradicijski način, povlačenjem užeta.
– Nije mi problem ručno zvoniti i po meni to ima veći draž od ovih modernih električnih zvona. Da se mene pita, ne bih to mijenjao i draže bi mi bilo da se kapela obnovi jer zvono imamo – rekao je Marijan koji svaki dan zvoni točno u podne i tu obvezu nikad ne preskače. U šali kaže da bi ga mještani trebali bolje paziti da kojim slučajem ne oboli pa im onda ne bi imao tko „prepoloviti“ dan.
– Moja kuća je točno nasuprot kapele pa mi nije problem zvoniti podne svaki dan. Sa zvonom sam poput Gričkog topa i zbog toga se znam šaliti da bi me sumještani trebali držati kao kap vode na dlanu. Zvonim i kad netko umre, a to je dio posla koji mi nije baš drag, no moram ga obaviti – dodao je. Bilo bi puno ljepše, istaknuo je, da svako malo zvoni za krštenja, no i Vojakovac postaje selo koje polako izumire.
– Nažalost, i nas je iz godine u godinu sve manje. Mladi nam odlaze u gradove ili inozemstvo pa su kućanstva pretežno staračka. To je realnost svih malih sela poput našeg. Ipak, nadamo se da će se vratiti vrijeme kad je bilo poželjno živjeti u manjim sredinama kao što je naš Vojakovac. Sad u nedjelju imamo proštenje pa će naše selo barem nakratko biti puno života – zaključio je Marijan Labaš.
FOTO/VIDEO Nikola Wolf
