razgovarao: Matija Dolenec
Problem sa zlouporabom alkohola je u našoj županiji nažalost vrlo raširen problem, kao i na cijelom sjeveru Hrvatske, gdje se pije mnogo. Alkohol je duboko utjelovljen u tkivo našeg društva. Nažalost, brojke govore da je sve više smrti zbog bolesti jetre, uzrokovane zloporabom alkohola. Mnogo je prometnih nesreća koje su prouzročili pijani vozači. Ljudi koji imaju probleme s alkoholizmom, ako se odluče boriti protiv toga, prvo se liječe bolnički, dok bi sljedeći potez bio učlanjenje u klub liječenih alkoholičara. Najstariji u našem kraju je Klub liječenih alkoholičara Centar Koprivnica, a njegov predsjednik je Dražen Srednoselec-Bedić, koji je i sam prošao torturu koju je prouzročio alkoholizam.
PL: Baš sam neki dan čitao neke podatke Zavoda za javno zdravstvo Koprivničko-križevačke županije, gdje je navedeno da je zlouporaba alkohola na našem području izražena s obzirom na razinu cijele države. Kakva su Vaša razmišljanja o tome?
– Mi smo podneblje u kojem smo od rođenja do smrti povezani s alkoholom. Ali u posljednje vrijeme, prema nekakvim istraživanjima i podatcima s kojima raspolažemo, alkohol se sve više konzumira. Sve više ima osoba koje u mlađoj dobi konzumiraju alkohol. Broj ljudi koji svakodnevno konzumiraju alkohol je u porastu. To možemo vidjeti u statistikama prometnih nesreća, gdje se vidi da je sve više osoba koje su prozračile prometnu nesreću vozilo s količinom alkohola u krvi preko 1,5 ili dva promila. Ljudi sve više piju, ali i nekontrolirano piju. Radimo sa Zavodom za javno zdravstvo, a surađujemo i s Centrom za prevenciju ovisnosti i od tuda dolazimo do tih zabrinjavajućih podataka. Kultura pijenja kod nas je sveprisutna. No, da naglasimo, nije problem pijenje alkohola. Problem je ako ljudi previše piju jer možda smatraju da će pobjeći od stvarnosti. Problemi možda nestanu na par sati, ali onda opet isplivaju na površinu i postanu sve veći problemi.
PL: Recite nam malo o samom klubu. Na koji način funkcionira i kako zapravo ljudi koji se liječe od alkohola dođu do članstva u klubu liječenih alkoholičara?
– Klub liječenih alkoholičara Centar Koprivnica djeluje od 1969. godine, a u klubu ima 45 stalnih članova. Od toga je 38 muškaraca, sedam žena i oko 35 ostalih članova. Radi se o podupirućim članovima, članovima obitelji i članovima koji su potpora onima koji su došli u klub kao liječeni alkoholičari. Klub djeluje u dvije grupe sa sastancima utorkom i srijedom. Grupe vode dvije terapeutkinje, Jasna Đurđic i Jasminka Dedi. Ljudi u klub većinom dođu nakon što ih pošalju s Odjela psihijatrije, u trenutku kad završe svoje bolničko liječenje. Mnogi dođu jer im je sud odredio neke mjere prohibicije. U zadnje vrijeme imamo i članove koji nisu prošli nikakvo liječenje, nego su došli jer su od nekog čuli za klub. U biti je najbolje da članstvo u klubu bude nastavak rehabilitacije. No, mogu nam se javiti svi i onda ćemo zajedno doći do toga kako je najbolje nastaviti. Što se tiče samog djelovanja kluba, funkcioniramo kao obitelj i razgovaramo. Uostalom, mnogo članova dolazi u pratnji članova obitelji. Jer alkoholizam je bolest od koje pati obitelj i okolina. Prije svega razgovaramo o problemima. Ako članovi imaju nekakve žudnje za alkoholom ili osobne probleme, pokušamo ih na neki način riješiti. Na savjet naših terapeutkinja raspravljamo primjerice o povjerenju. Kako smo ga izgubili i kako ga povratiti. Otvoreno razgovaramo, kao da se članovi obitelji razgovaraju dok treba razriješiti ozbiljne probleme.
PL: No nemate Vi čaroban štapić, bilo bi pogrešno to očekivati…
– Tako je, mi ne možemo apstinirati umjesto nekoga. Ali tu smo kad dođe ta žudnja za alkoholom. To traje nekakvih desetak minuta. Naši članovi uvijek imaju kontakt kojeg mogu nazvati u najtežim trenucima. Razgovor kroz nekih 15-20 minuta može biti presudan da čovjek ne ode u recidiv.
PL: Kako čovjek zna i može spoznati da previše pije?
– Alkoholizam je jedna specifična bolest. Ona nije izlječiva, nego je zalječiva. Doktori uvijek napominju: „Da mi znamo točno kada je netko postao alkoholičar, onda bi ga mogli izliječiti“. Puno je tu faktora. U brošurama Ministarstva zdravstva ili Zavoda za javno zdravstvo stoji kako je nekakvo normalno društveno konzumiranje alkohola jedno piće dnevno. Jedna piva, pola litra gemišta. Prvi problemi počinju kad si počnete postavljati pitanja tipa: „Kol’ko sam popili ovaj tjedan! Mog’l bi još malo…“. Većina ljudi u početku pije samo za vikend. No opasno je da se kroz cijeli tjedan razmišlja o vikendu i nekoj zabavi samo na osnovi toga da će se tamo piti. Znači, nije važno društvo, već isključivo alkohol. To su već nekakvi indikatori. Ali najjasniji je znak kad čovjek svakodnevno mora popiti alkohol da bi funkcionirao, dakle kada dođe u fazu fizičke ovisnosti o alkoholu. Tad se dan ne može započeti bez unosa alkohola. Kada ljudi u takvom stadiju dođu na liječenje, onda njih u bolnici vrlo vjerojatno čeka i alkoholni delirij.
PL: Ipak, teško je sebe uvjeriti da ste alkoholičar…
– Najteže je sam sebi priznati. Uvijek vam je to razmišljanje tipa: „Ovaj drugi je gori pijanac od mene“, uvijek ima neki izlika. Mi smo na žalost u životu robovi navika. Tako je konzumiranje alkohola navika. No u ovom slučaju mi tu naviku moramo zauvijek promijeniti. Čovjek koji se odluči na liječenje od alkoholizma, kad sam sebi prizna, mora promijeniti svoje navike. Jer osobe koje prolaze liječenje od alkohola moraju biti svjesne da oni ne mogu više biti društveni potrošači alkohola. Tu se radi o fenomenu prve čaše. Znači ja nakon dugogodišnje apstinencije mogu popiti jedno piće. Mozak će se odmah vratiti na stanje u kojem je bio prije. Recidiv je sastavni dio liječenja, ne možemo ga izbjeći, ali cilj je u tome da osoba bude što kraće u recidivu i da se vrati u apstinenciju.
PL: Koji postotak ljudi uspije u svojem naumu da se izliječi od alkohola?
– U posljednjih godinu dana u klub nam je došlo nekih desetak novih članova. Od tih desetak ostalo je troje. Znači ovih sedam se vratilo nazad svojim starim navikama. Mi primamo svakog i žao nam je dok neko ode i dok čujemo da ljudi loše završe. No oni, jednostavno rečeno, nažalost nisu raščistili sami sa sobom. Teška je to borba, prošao sam ju i sam. No najteže su bitke koje čovjek vodi sam protiv sebe.
PL: Možete li nam onda reći, na vlastitom primjeru, u kojem ste Vi trenutku u životu došli do zaključka da se morate nekom javiti, da Vam je potrebna pomoć?
– Kad bi išli nekom kronologijom… čovjek je mlad, srednjoškolac, student, pa su to bile nekakve normalne zabave, popilo se uvijek nekakvog alkohola. Onda vam se događa da padnete ispit, pa ne završite faks, pa ne možete naći posao. Uvijek postoji neki razlog da se pije i uvijek vam je netko drugi kriv za sve. Tako je to i krenulo, a nekih godinu i pol do dvije godine radilo se o intenzivnom pijenju. Primjerice svaki drugi dan, a pred sam kraj radilo se o svakodnevnom i cjelodnevnom konzumiranju alkohola. Morala je ujutro biti nekakva doza, dvije, tri, votke, kako se to kad nas veli, „kratko nekaj“. Kasnije, kada duže pijete „kratko“, onda vam je ovo ostalo preslabo, pa je onda bilo kratko i nakon svega toga konzumiranog u danu, da bi to kulminiralo negdje u desetom mjesecu 2019. godine. Nisam otišao na posao pa je bila neka svađa s roditeljima i onda sam otišao od kuće. Bio sam kod prijatelja i tri dana se nisam trijeznio. Tad su roditelji i sestra došli i, bukvalno rečeno, postavili mi pitanje: „Jesi ti normalan?“ Jednostavno, kad su me ostavili samog, onda sam i sam sebi postavio to pitanje. Oni su meni cijelo vrijeme govorili da previše pijem, ali znate kako se kaže, „u vuho nutra, z vuha van“. No došao sam do toga da nisam mogao jesti ako prije nisam unio alkohol. Tu noć nakon intervencije obitelji neću nikad zaboraviti. Tad sam odlučio da ću otići na liječenje. Drugo jutro sam u pratnji roditelja otišao kod svoje doktorice, koja me je poslala na Odjel psihijatrije tu u našu koprivničku bolnicu. Tu me je preuzeo doktor Mladen Tomas, alkoholog, s kojim isto tako surađujemo kao klub. Proveo sam dva tjedna na bolničkom liječenju. Nakon što sam izašao iz bolnice, bio sam tri tjedna u dnevnoj bolnici i nakon toga sam se na preporuku profesora Čapalije učlanio u klub.
PL: Jesu li ti prvi trenuci i dani teški, kada se morati suočiti i s drugim ljudima? Jeste li od prve uspjeli u svojem naumu da se riješite alkohola?
– Da, nalazite se su sasvim novoj situaciji i potrebno je privikavanje. Ali kako su sastanci odmicali, ljudi su me prihvatili. Shvatio sam da su tamo ljudi s istim, a možda i većim problemima od onih u kojima sam ja bio. I onda mi se dogodilo to da nakon godinu i nešto padnem u zamku. Kad vam malo krene na bolje, nekako vas se dohvati i euforija. Dogodio mi se recidiv koji je bio u veljači 2021. godine. No tada mi se alkohol do kraja zgadio. Od četvrtog veljače 2021. nisam konzumirao alkohol. Ovim putem bih se zahvalio svima, prije svega obitelji, koja mi je bila najveća potpora, a isto tako i članovima kluba.
PL: Postoji li i danas pritisak društva da si popijete koje piće?
Moji pravi prijatelji, kojih je pet ili šest, znaju zašto ne pijem i oni to poštuju. Oženio sam se u Budrovac, u gorički kraj. Kad sam u društvu koje me ne poznaje i kada mi neko ponudi piće, odmah kažem da sam liječeni alkoholičar i da ne pijem. Nakon toga me nitko nikad nije ponudio pićem. Sada kad povučem crtu, u vrijeme kada sam pio bio sam zaposlen na određeno i nisam bio oženjen. Prestao sam piti, dobio posao za stalno te se oženio. Moji život se nakon liječenja radikalno promijenio na bolje. Moje vrline, koje su prije toga bile zatomljene, izašle su na vidjelo.
PL: Kažete u svemu tome Vam je uvelike pomoglo i članstvo u klubu?
– Mi u klubu organiziramo minimalno dva izleta godišnje. Imamo druženja, uveli smo proslave rođendana, zabave za Valentinovo, godišnje skupštine. Imamo štandove dok je recimo Dan grada, aktivni smo i radimo zajedno. Da nije bilo nekih ljudi i tog osjećaja zajedništva, tko zna bih li uspio.
PL: Kakvi su planovi za budućnost kluba?
– Krećemo u projekt osnivanja kluba liječenih ovisnika o kocki ili Tik-toku. Nekakvih tri ili četiri godine intenzivno radimo na tome. Uspjeli smo za početak naći terapeuta koji će nam uskočiti pa planiramo početkom veljače krenuti i s grupom koja prvotno bude u djelu kluba liječenih alkoholičara. To je rašireni problem, a ljudi su primorani ići u Zagreb na sastanke jer takvo nešto ne postoji kod nas. Uputio bih poruku onima koji razmišljaju o tome da se pridruže u klub liječenih alkoholičara. Ništa vas ne košta, mi ne grizemo. Sve što se razgovara u klubu, ostaje unutar kluba. Diskrecija je zajamčena i toga se strogo držimo. Na sastanak se može doći neobavezno, bez ikakvog pritiska. Bolje je potražiti pomoć na vrijeme.