Piše dr. Hrvoje Petrić
U vrijeme osmanskih provala u 16. stoljeću Torčec je najvjerojatnije stradao jer se stanovništvo moralo ponovo vraćati. Prema predaji prvi su se doseljenici u obnovljeni Torčec u 17. stoljeću naselili su se na otočić rijeke Drave (kasnijeg potoka Glibokog) zvan Ciganski vrti. To je danas sjeverni dio Podravske ulice. Najprije je osnovano sedam kuća, da bi kasnije broj porastao na 12. Možemo samo pretpostavljati da je vjerojatno dio doseljenika možda bio porijeklom od prognanih Torčanaca koji su tu živjeli u srednjem vijeku.
Ova je priča objavljena u ponedjeljak u tiskanom izdanju Podravskog lista…
Godine 1655. na Hrvatskom saboru u Varaždinu raspravljalo se o opasnostima turskog prodiranja preko Drave, a u instrukcijama za popisivače poreza navodi se obzirniji postupak za naselja izvrgnuta poplavama. Tom su prigodom sela Torčec i Đelekovec oslobođena plaćanja poreza.
Uz djelomičnu stabilizaciju prilika na granici s Osmanlijama započela je daljnja obnova naselja. Prve koloniste je u Torčec, koji se tada nazivao Donji Torčec, naselio sredinom 17. stoljeća plemić Bočkaj. On je svakom kolonistu dao osam jutara oranice, a sve ostalo tj. druge oranice, livade, šume, kao i pašnjake držali su dijelom preko Drave, a dijelom na području Vojne krajine. Zanimljivo je da su svi kolonisti dobili status slobodnjaka.
Prema kanonskoj vizitaciji Komarničkog arhiđakonata, župe u Drnju, godine 1659. spominju se u Torčecu ukupno 42 obitelji, koje su drnjanskom župniku podavale žito i pijevce, a kućedomaćini su bili: 1. Antolova djeca, 2. Balaško, 3. Blažek, 4. Dvekarina, 5. Đurko, 6. Ferenc, 7. Filipov zet, 8. Fokica, 9. Hičev, Jakec, 10. Imresek, 11. Ivek, 12. Kolesar, Ivanuš, 13. Kovačev sin, 14. Kuzma i Hegedušina, 15. Lakuš, 16. Lakuš, Marko, 17. Ločar (Lončar), 18. Lukačev sin Petar, 19. Mađarić, 20. Matok zet, 21. Mihaljevi, 22. Mihek, Stanko, 23. Mihin sin, 24. Miho, 25. Mikulec, 26. Mikulov sin Stanko, 27. Pakasin, 28. Petriničovi sinovi, 29. Petrovi sinovi, 30. Picer, Martin, 31. Picer, Šimun , 32. Picerov, Mihalj, 33. Pregorovi, 34. Pripelianica, 35. Sataić, 36. Sudec i njegova nevjesta, 37. Sumoci (Šomoci), 38. Tkalec, Antol, 39. Tukan, Jakob i Blaž, 40. Vargovi tri, 41. Zagorec, 42. Zvonarina.
Vlastelinstvo
Torčec je spadao u sastav vlastelinstva Kuzminec. Godine 1660. čitavo je vlastelinstvo ušlo u sastav veleposjeda Zrinskih. Te je godine dotadašnji vlasnik Ivan Bočkaj prodao imanje Kuzminec Nikoli Zrinskom. Kako se navodi u kupoprodajnom ugovoru, spominju se sela Kuzminec, Zablatje, Selnica, Grbaševec, Koledinec, Antolovec, Cenkovec i Torčec. Zrinski je ove posjede, dakle i Torčec, vjerojatno držao dvije godine, a onda ih prodao Nikoli Makaru, premda vjerojatno nije ni stupio u posjed.
Sačuvan je urbarski sporazum između vicekapetana Nikole Makara s podložnicima u Torčecu od 12. srpnja 1665. godine. Torčanci su Makaru bili dužni davati podavanja svake godine “doklam mira z Turci bude”. Ako bi došlo do prekida mira, onda je regulirano da se napravi nova pogodba, ali ono što su se dogovorili morali su Torčanci izvršavati.
Stanovnici Torčeca pružili su otpor tim teretima koje im je nametnuo Makar, te je on od 1669. do 1674. godine protiv njih vodio parnicu, ali slobodnjaci iz Torčeca nisu se pomirili s novim teretima pa su nastavili borbu. Problem je bio i to što su Torčanci morali vlastelinu predavati eventualne zarobljenike i dolaziti oboružani radi obrane imanja kao i svake druge obrane, s čim stanovnici Torčeca nisu bili zadovoljni. Zanimljivo je da je oko 1672. godine drnjanska općina molila varaždinskog generala Souchesa da se Torčec opet spoji s Vojnom krajinom. Drnjanci su tvrdili da je Torčec ranije pripadao Vojnoj krajini, a vjerojatno su mislili na to da je područje ovog sela kontrolirala utvrda u Drnju. Postoji podatak, koji to potvrđuje, a u njemu piše da su u sklopu kapetanije u Koprivnici postojala, po jedno vojvodstvo u Drnju i Sigecu te dva vojvodstva u Torčecu, u koja su bili podijeljeni hrvatski vojnici ili haramije. No, Torčec je nakon obnove ipak pripao civilnom dijelu Hrvatskog kraljevstva.
Do manjeg čardaka u Drnju koprivnički je zapovjednik krajem 16. ili početkom 17. stoljeća sagradio novi kaštel. Zemljište na kojem je taj kaštel bio izgrađen nalazilo se na jednom isušenom rukavu Drave, koji su Drnjanci prokrčili i tako stvorili pašnjak za svoju stoku. To su mirno uživali sve dok grof Honorije Trautmansdorf nije postao zapovjednik koprivničke utvrde (1652.-1665.). Zemljište na kojem je stajao kaštel drnjanski od starine (prije dolaska Turaka) bilo je vlasništvo obitelji Bočkaj. Spominje se spor zbog sela Torčeca koje je spadalo pod dobro Rasinja i zbog činža za obližnji pašnjak koji Drnjanci nisu htjeli platiti. Zbog krčevina je došlo do spora između hrvatskog bana i stanovnika Drnja. Određeno je da ako je bilo i ranije uobičajeno plaćanje desetine gospodarima Rasinje za zemlje oko Drnja, nema zapreke da se ono nastavi. Pašnjak kod dobra Torčec prepušta se stanovnicima Drnja jer posjednik Bočkaj nije uspio dokazati svoje pravo na njega.
Ivan Bočkaj, koji je sudjelovao u mnogim borbama s Turcima, pao je prije 1653. godine u tursko zarobljeništvo. Turci su ga utamničili u Nagykanizsi. Iz tamnice je Bočkaj pisao mnoga pisma raznim velikašima i plemićima moleći ih da ga oslobode. Kako nije imao crnila, neka je pisma pisao svojom krvlju. Jedno pismo, pisano iz kaniške tamnice, poslao je 1653. godine na Justa baruna Moskon, muža Elizabete. U tom pismu, koje nije pisano krvlju, on obećaje svom osloboditelju sva svoja imanja u Podravini. Na to se pismo nitko nije obazirao. Na kraju je Bočkaja iz tamnice spasio Nikola Zrinski te je time stekao posjed u Drnju. Zrinski je jedno vrijeme, kako smo već spomenuli, posjedovao i Torčec, odnosno kuzminsko imanje, a onda ga prodao Nikoli Makaru. Dakle, Makar je posjedovao Torčec i Drnje, a na ove posjede dobio je kraljevsku potvrdu i bio pravovaljano uveden u posjed da tome nitko nije prigovarao. Nakon smrti Zrinskog, Drnjanci su počeli tvrditi da je “carske zemlje” oko drnjanskog kaštela protupravno od njih prisvojio “svemožni” ban Nikola Zrinski i stavio ih pod svoju vlast te je od Drnjanaca ubirao desetinu od lana i daće od devet njihovih mlinova na Dravi. Zrinski je ove zemlje, kao i Torčec, imao dvije godine, a onda ih prodao Makaru. Ovdašnji su stanovnici podnašali tužbe koprivničkom pukovniku, ali je stvar ostala neriješena. Godine 1672. obratili su se Drnjanci “cijela vojna općina pod carskim kaštelom drnjanskim” na generala krajine križevačke, grofa Ludovika Radvigija Souchesa, s molbom da im se rečeni posjedi vrate. Rješenjem od 15. listopada 1672. godine pozvan je Makar da o tom dade svoje očitovanje. Makar je iscrpno izvjestio kako je došao do tog imanja, očitovavši se pripravnim pokazati dokaze. General Souches to je očitovanje primio do znanja 17. listopada iste godine i odredio da Makara ne smiju glede ovih posjeda uznemiravati, te je on ostao u posjedu ovih zemalja u Drnju i Torčecu.
Prema zaključku Hrvatskog sabora održanog 27. veljače 1662. godine u Zagrebu vidi se da je određeno izaslanstvo koje je trebalo otići koprivničkom pukovniku zbog nezakonitog ubiranja kmetskih podavanja, a u okviru toga se spominje posjed Torčec. Važnost Torčeca za Hrvatsku vidi se po spominjanjima ovog sela na zasjedanjima Hrvatskog sabora, ali i po važnom brodskom prijelazu. Prijelaz preko Drave kod Torčeca postojao je i krajem 17. stoljeća, a spominje se u zaključcima Hrvatskog sabora održanog 14. studenog 1695. godine u Varaždinu.
Prema popisu iz 1694. godine u Kuzmincu se nalazila plemićka kurija s brojnim gospodarskim zgradama. Alodijalne zgrade sa žitnicama i stajama postojale su također u selu Grbaševcu. U Kuzmincu, Bogačevu i Grbaševcu, vlastelin Makar je držao i alodijalne poljoprivredne površine. Vlastelinstvu je pripadao dio kmetova u Kuzmincu, Koledincu, Zablatju, Selnici, Kutnjaku, Antolovcu, Bogačevu i Grbaševcu te veća skupina slobodnjaka u Martiniću, Botovu i Torčecu. Čini se da je tih slobodnjaka bilo više od kmetova.
Istovremeno, u tim nemirnim vremenima, Torčec se prostorno širi, povećava se broj kuća, a time raste i broj stanovnika. Torčec je 1680. godine imao 67 kuća, a 1700. ukupno 69 kućedomaćina. Možemo procijeniti da je ukupni broj pučanstva u Torčecu od sredine do kraja 17. stoljeća porastao s oko 350 na oko 500 stanovnika.
Podavanja
Iz kanonske vizitacije 1659. godine vidljivo je da su Torčanci podavali svom župniku u Drnju razna podavanja.Torčec je kao staro provincijalno mjesto morao davati izvjesnu količinu žita i kopune – uškopljene i udebljane pijetlove, ali nitko od žitelja nije župniku plaćao gotovim novcem. Iste godine spominje se da je župnik u Drnju u blizini Torčeca posjedovao dva jutra oranica.
U to je vrijeme selište bilo osnovna jedinica rustikalnog posjeda. Cjelokupni zemljišni fond, koji su na vlastelinstvu držali zavisni seljaci, iskazivao se u selištima ili djelovima selišta. Na mnogim mjestima selištem se smatrao seljački posjed određene veličine prema kojem su određivani feudalni tereti. Ali u sastavu su selišta često bile različite poljoprivredne površine i površine različitog boniteta. U praksi je selište, npr. na račun smanjenih oranica moglo imati više livada. Na nekoliko mjesta sastavnim su dijelom selišta smatrani manji vinogradi i dijelovi šuma. Ako se svi ti elementi uzmu u obzir, selište se mora definirati kao seljački posjed određene vrijednosti ili određene ekonomske snage. Takvo je selište bilo jedinica za određivanje feudalnih tereta. Na području sjeverozapadnog dijela Hrvatske selišta su na nekim posjedima već u 15. stoljeću imala 12-17 jutara oranica, na većini mjesta standardna je veličina selišta u 16. i 17. stoljeću iznosila 10-14 jutara oranica. Sličnu su veličinu imala i kvartalistička selišta. Samo na nekim vlastelinstvima selišta su bila veća. Vrijednost selišta određivala se prema veličini i bonitetu oranica, livada i drugih poljoprivrednih površina. No, kako smo već spomenuli, Makar je pri obnovi i ponovnom naseljavanju sela Torčec svakom doseljeniku dao osam jutara zemlje. Prema tome, čitavo je selište u Torčecu bilo samo idealna mjera seljačkog posjeda, a seljački su se posjedi inače sastojali od sitnih parcela razbacanih po čitavom područja sela i seoske općine.
Vlastelinstvo (dominium, gospoštija) se može smatrati feudalnom poljoprivrednom organizacijom. Njegova osnovna funkcija bila je gospodarska, ali stjecanjem imuniteta i regalnih prava vlastelinstva su postala osnovne upravne i sudske jedinice feudalnog društva. Vlastelinstvo je za svoje podložnike u pravilu bilo jedina sudska i upravna vlast. To ne vrijedi samo za Torčec i njegove stanovnike, nego i općenito za šire područje. Prema tome, vlastelinstvo je istodobno bilo i feudalna privredna organizacija i organ feudalne vlasti. Vlastelinstvo se može smatrati tipičnom organizacijom feudalnog zemljišnog posjeda. Na njemu su se ekonomske i upravno-sudske funkcije feudalnog posjeda u potpunosti realizirale. Teritorij vlastelinstva prvobitno je u pravilu činio cjelovito i zatvoreno područje.
Prema ondašnjem pravu vlasnikom čitavog državnog teritorija smatrao se kralj, odnosno Sveta kruna, a to je bitno znati za razjašnjavanje stanja u feudalnom Torčecu. Posjednici feudalnih dobara stjecali su ta dobra putem kraljevskih darovnica. Kralj je darovnicom određene posjede mogao davati svjetovnim i crkvenim osobama, koje su stekle različite zasluge. Stariji pravni povjesničari smatrali su da je stjecanje dobara putem darovnica predstavljalo poseban donacijski sustav, koji se razlikovao od zapadnoeuropskog, lenskog sustava. Donacijski sustav prema tim povjesničarima zapravo nije bio pravi feudalizam jer se za razliku od privatnopravnih odnosa u lenskom sustavu on temeljio na javnopravnom dokumentu, odnosno u njemu nije postojao vazalitet. Svaki uživalac donacijskog dobra stjecao je nad njim trajno pravo uživanja i raspolaganja, dok je u lenskom sustavu vazal stjecao samo pravo korištenja lenskim dobrom. Donacijska teorija preuveličavala je značenje donacija u stvaranju feudalnih posjeda, ali su se oni mogli stvarati i drugim putem: od nasljednih zemalja, kupovinom (kao što je slučaj sa posjedom Torčec i Makarovim vlastelinstvom) itd, pa se prema tome, te još nekim činjenicama, ova teorija ne može održati. U okviru ugarsko-hrvatskog feudalnog prava trajno pravo vlasništva nad feudalnim posjedom bilo je ograničeno samo u dva slučaja. Darovani posjed vraćao se kraljevskom fisku u slučaju izumrća roda njegovih posjednika i u slučaju teških prekršaja prema vladaru. Feudalni vlasnik inače je imao neograničeno pravo uživanje i iskorištavanja svog posjeda. Mogao ga je dijeliti, prodavati, zalagati, itd, pa je, prema tome, i Torčec tim putem mijenjao svoje gospodare.
MN: Seoski sudac
Svojevrsne organizacijske jedinice vlastelinstva i većih posjeda bile su seoske općine ili sučije (judicatus). Takva seoska općina ili sučija organizirana je i u Torčecu. Seoski suci i drugi dužnosnici bili su izborne osobe. Birali su ih seljaci svake godine na svojim općinskim skupštinama. Ali na izbor općinskih dužnosnika utjecao je i vlastelin. Točan način izbora seoskog suca za Torčec još uvijek ne znamo. No, na mnogo mjesta za položaj seoskog suca seljaci su izabirali tri kandidata od kojih je vlastelin potvrđivao najprikladnijeg za svoje interese. Po načinu izbora svojih dužnosnika i nizu dužnosti seoska općina Torčec je bila dijelom samoupravni organ samih slobodnjaka. Ali vlastelin je dužnosnicima seoske općine mogao nametnuti i neke poslove svoje uprave. Da bi se ti poslovi mogli odvijati sa što manje prisile, on je bio zainteresiran da seoski suci uživaju povjerenje seljaka. Dužnosnici seoske općine bili su na jednoj strani organi koji su zastupali interese seoskih zajednica, a na drugoj strani istodobno i najniži organ feudalne vlasti. Izabrani dužnosnici regulirali su iskorištavanje zajedničkih pašnjaka, šuma, šikara i sl. Čini se da je sudska vlast sudaca slobodnjačke općine bila ograničena na suđenje za sitne prekršaje i presuđivanje raznih sporova između selaka. Dužnosnici seoske općine u pravilu su bili neposredni pobirači feudalne rente, a same seoske općine bile su područja u kojima se često formirala feudalna renta, a one su u najviše slučajeva bile nosioci različitih kolektivnih podavanja.
