Ovaj tekst je objavljen u tiskanom izdanju Podravskog lista
U jednoj ruci motika, u drugoj štaka. Nadina je to svakodnevica u ovim proljetnim danima, jer kako nam je i sama rekla, vrt i zemlja njezina su ljubav. Svi oni koji dobro poznaju ovu 71-godišnju Koprivničanku znaju da kod nje nema odustajanja, unatoč tome što je život zadnje desetljeće, kada je postala ovisna o štakama, nije mazio. Naime, prije 10 godina završila je na operaciji kuka, i to prilično nenadano. Kako nam je pojasnila, spremala se na operaciju koljena, no doktor je imao drugačije planove.
– Rekao je „slušajte Nado, moramo operirati kuk, a ne koljeno. U lošem je stanju i ne bi izdržao“. Operaciju sam čekala tri godine i onda to napokon obavila, ali od tada hodam uz pomoć dvije štake, drugačije ne ide. Zanimljivo je to da sam s tak lošim kukom radila godinama, ali nisam znala da je problem u njemu. Uz sebe sam uvijek imala tablete protiv bolova misleći da je problem u koljenima, a na kraju ih nikad nisam ni operirala, rekli su mi da je riskantno – prisjeća se Nada, koja je cijeli radni vijek provela u bolnici. Kaže da ljudski odnosi u njezino vrijeme nisu bili dobri, ali svejedno joj nije bilo drago kad je čula da se više neće vratiti na posao.
– Rekli su mi da moram mirovati, da ne smijem ništa raditi, odgovorila sam im da je to moguće jedino ako me ubiju. Užitak mi je biti na vrtu, na zemlji. Imam sedam kokoši, jedna je slijepa, dvorište puno strojeva, a tu je i veliki grunt. Nisam naučena sjediti u kući, uvijek imam kaj za delati. Drača čupam makar sam na štakama, usput malo vježbam, to mi je od koristi – priča nam. Da je i dalje agilna, unatoč bolovima i štakama, demonstrirala nam je na dijelu vrta. Jednu štaku zamijenila je motikom i kao od šale počela okopavati.
– Imam kuruzu, trešnje, šljive, lješnjake, aronije, zabavljam se sa svime koliko mogu. Sretna sam kaj volim delati, ne mogu biti na miru. Dva metra prođem pa sjednem pa opet dva prođem pa sjednem i tako cijelo vrijeme. Ja sam zadovoljna kaj sam na zraku. Zato je zima za mene katastrofa – poručila je. Nadina parcela uistinu je velika i puna zelenila, a sukladno tome zahtijeva i košnju.
– Sad moram platiti da mi netko pokosi, a nekad sam sve to sama riješila za vuru i pol. Nisam stajala, za mnom se prašilo kao za raketom. Nažalost, muž mi je umro pretprošle godine, zet prošle, u sedam mjeseci zadesile su me dvije velike tragedije i nije mi lako, ali guram. Isplačem se dok treba, zemlja upije suze, ona me umiruje, ne znam što bih bez nje – kaže Nada, kojoj su nedavno dodijelili gerontodomaćicu. O domu ni ne pomišlja, veli da to nije za nju.
– To mi i doktorica stalno govori, ali nema šanse. Pa ja bih tamo odmah umrla. Nisam tip koji bi igrao čovječe ne ljuti se, gledala kako komarci lete ili takve bedastoće. Pa ja sam po cijele dane vani, još u devet navečer sjedim na verandi i uživam u friškom zraku. Da me zapru tamo u jednu sobu, podivljala bih, skočila s prozora – poručila je Nada i za kraj dodala da je u tom dvorištu cijeli život i da će tako ostati.
FOTO/VIDEO Nikola Wolf
