Piše: Vladek Antolaš – MASTERMIND
Svi smo mi najosjetljiviji dok su nam djeca bolesna, a dok je naša rit u pitanju mnogi od nas izbjegavaju doktore. Donosim vam moje zadnje iskustvo sa zdravstvom, jer zdravstvo je skroz višeslojno, a takav je i moj doživljaj.
Nakon jednog bola u nozi našu klinku naručili doktori na preglede raznih fela. Ono kao sve preventivno da se pogleda. Nema tu kaj, sve bazno i redno odrađeno od doktorice opće prakse do ortopeda u Koprivnici.
Općepoznato je da, dok su deca u pitanju sve ide lakše, a i inače su svi susretljivi prema njima, valjd iz razloga jer deca ne surfaju dan prije i ne postavljaju dijagnoze povrh doktora. Ja sam doktor za struju i dok mi neko cvanka i pametuje kakav bi kvar mogel biti prije neg ja pogledam i popravim, ja vam se mam okrenem i odem doma. Kaj me zoveš ako si tak pametan?
Tak vam ni doktori ne vole načitane i prepametne babe Vange koje sve znaju dijagnozu iz sanjarice i soca crne kave. Eto, s te strane podrška doktorima i ima da znaju da ih netko razumije, a vi svi koji ste pametniji od njih zatražite drugo mišljenje, a nikako Google i Vidovitog Milana.
Drugi sloj ove priče kreće nakon ultrazvuka i spoznaje da nam dijete ima ugrušak. Tu nastupa pedijatrija u Bjelovaru, na kojoj delaju najbolji ljudi doktori i sestre. Na početku kolizija, kod prvog papira, između privatnog i javnog zdravstva, jer je „slikano“ kod privatnika i to je ustvari rana našeg zdravstva jer se dvije kaste ne vole, al to njima na dušu. Ja bi volel da se pomire nekak, a ne da nas sestre pitaju – a di ste to snimali?.
Očigledno je kriv sistem koji nemušto balansira između javnog i privatnog, a ne vidi ljude na terenu. Zapelo na dvije minute znači, al od tog trena sve toplo, ljudski i ugodno. Ja tutlek sam skužil ozbiljnost situacije tek dok su dete deli v hitnu i upalili rotirke i sirene jer su procijenili da je za nju najbolje za Zagreb na „Rebro“. U tom trenu čovek se stvarno oseča malo i nemoćno dok vam dete hitne vozi pa si morem zamisliti kak je neki dan ljudima u najmanju ruku bilo neugodno dok se neki ministar preko reda prošetal pored bolesnijih ljudi jer ga je valjda v pimpeku peckalo koliko jebe narod bez kurtona.
Sistem je kriv, a ne ljudi po hitnim prijemima kojima ministri i šefovi vijaju ruke. Evo, ja sam svjedok svoj dobroti tih heroja koji su i moje dijete vozili za ZG, takvim ljudima komotno svoj život možete povjeriti u njihove ruke bez straha.
I tak dolazimo do KBC-a Zagreb, Rebro vele, a tam pak nakrcano do plafona jer se sve još od potresa renovira, zbiti redovi, u jednoosobnim sobama tri kreveta i često na svakom mama i dijete – u našem slučaju pet osoba u “boksu”. Nanovo tople ljudske priče kuhaju se u kotlu pedijatrije na 4. katu.
Svo osoblje veselo i čilo, posla znaju delati i tak natiskani. Do te mjere ide sve u pozitivu da mi se kći plakala za sestrama s odjela i one za njom kod rastanka nakon liječenja. Doktori i sestre vrh vrhova, svaki dan bi ja njima pljeskal s balkona, a ne samo za korone.
A ako si star, a nisi ministar, probaj se online naručiti sam na pretragu jer meni ko malo vještijem na internetu neje bilo ništ jasno, a na telefon se večno niko ne javlja. Dobri ljudi a loš sistem, velim ja.
